Bilo da je za novac, špekule ili priznanje, ljudski mozak kojeg potiče priznanje ili nagrada neprestano je raspoložen za natjecanje pomažući pobijediti na svakom koraku. Začudo, pobjeđuje se i onda kada zapravo nema nagrade.
Sve navedeno zaključak je neuroznanstvenika Sveučilišta Washington u St. Louisu, koji su testirali 31 slučajno odabranog ispitanika na igre riječi, od kojih su pojedine nosile novčane nagrade od 25 centi ili 75 centi za svaki točan odgovor, dok preostale nisu nosile nikakvu novčanu nagradu.
Ispitanici su dobili kratak popis od pet riječi da ga nauče u nekoliko sekundi, zatim stanku od 3.5 sekunde, a potom i nekoliko sekundi da odgovore na pojedinu riječ je li bila na listi ili nije. Rezultati testa u pojedinim ispitivanjima nisu nosili nikakve posljedice, dok je u drugima računalo ocjenjivalo odgovore, pružajući tako prigodu za osvajanje 25 centi ili 75 centi za brz i točan odgovor. Čak i tijekom ovih razdoblja, ispitanici su bili upozoreni da za svoj rad u sklopu ispitivanja neće biti nagrađeni. Uoči ispitivanja, ispitanici su bili podvrgnuti nizu testova osobnosti koji su ocjenjivali stupanj njihove konkurentnosti i njihovu osjetljivost na novčane nagrade.
Osmišljenu za testiranje hipoteze da uzbuđenje u mozgovima većine ispitanika osjetljivih na novčano nagrađivanje jenjava u slučaju izostanka istoga, studiju supotpisuju dr.sc. Koji Jimura, istraživač na postdoktoratu psihologije na Katedri za umjetnost i znanost i dr.sc. Todd Braver, profesor psihologije. Braver je također član programa iz područja neuroznanosti u sklopu odjela radiologije Medicinskog fakulteta Sveučilišta Washington u St. Louisu. No, istraživači su došli do paradoksalnog rezultata: izvedba većine novčanom nagradom potaknutih pojedinaca u najvećoj je mjeri poboljšana – u odnosu na pojedince u manjoj mjeri privučene novčanom nagradom – u ispitivanjima koja se nisu plaćala, naspram onih u kojima je novac bio ponuđen.
Kudikamo upečatljiviji bili su snimci mozga snimljeni pomoću funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) koji su pokazivali promjene u obrascu aktivnosti tijekom novčano neuvjetovanih ispitivanja u lateralnom prefrontalnom korteksu (PFK), smještenom neposredno iza vanjskog kraja obrve, područja snažno povezanog s inteligencijom, u ponašanju uvjetovanom predodređenim ciljem i kognitivnim strategijama. Promjena u aktivnosti lateralnog PFK-a statistički je povezana s posebnom koristi uvjetovanom ponašanjem u pojedinaca ovisnih o priznanju.
Istraživači drže da ova promjena u obrascima aktivnosti lateralnog PFK-a predstavlja fleksibilan pomak u odgovoru na motivacijsku važnost zadatka, prevodeći je u vrhunsku strategiju zadatka koju znanstvenici označavaju kao “proaktivnu kognitivnu kontrolu.” Drugim riječima, nakon uspostave konteksta motivacijskog nagrađivanja u mozgu koji govori da nam zamisao o svrhom vođenom natjecanju stoji nadohvat ruke, mozak zapravo okuplja svoje neuronske eksadrone pripremajući samoga sebe za sljedeće testiranje, bez obzira bilo ono plaćeno ili ne. “Sada to zvuči razumno, no u vrijeme kada smo došli do tih rezultata, nisam mogao vjerovati s obzirom na to da smo očekivali upravo suprotne rezultate”, govori Jimura, prvi autor studije. “Kako bih samoga sebe uvjerio, morao sam pristupiti temeljitoj analizi podataka.”
“Važno otkriće našega istraživanja jest da mozak pojedinaca osjetljivih na priznanje u pojedinim testovima ne reagira na informaciju o nagradi”, kaže Jimura i dodaje da “umjesto toga, to govori o njihovoj neprestanoj motivaciji, čak i kada je priznanje izostalo. Pomislili biste da ih morate nagraditi svaki puta da bi čitava stvar uspjela. No, čini se da je njihov mozak prepoznao kontekst motivacijskog nagrađivanja koji im služi kao nit vodilja u svim navedenim testiranjima.” Rezultat baca sasvim novo svjetlo na aktivnost lateralnog PFK-a osiguravajući potencijalne indicije u pogledu osobnosti, motivacije, ciljeva i kognitivnih strategija.
Istraživanje sadrži važne implikacije za razumijevanje prirode uporne motivacije, kako mozak stvara takva stanja i zašto pojedini ljudi, čini se, koriste motivaciju učinkovitije od drugih. Razumijevanjem strujnih krugova mozga koji su uključeni to bi moglo stvoriti motivacijske situacije koje su učinkovitije za sve pojedince, a ne samo većina nagrada driven one, ili razviti lijek terapije za osobe koje pate od kroničnih motivacijskih problema. Razumijevanjem prisutnih, moždanih strujnih krugova, mogli bismo stvoriti motivacijske situacije učinkovitije za sve pojedince, a ne samo za većinu motiviranu priznanjem, ili bismo mogli razviti terapije lijekom za osobe koje pate od kroničnih motivacijskih problema. Njihovi rezultati objavljeni su 26. travnja u ranom online izdanju časopisa Proceedings of the National Academy of Science.
Svi znaju za natjecateljske ljude koji moraju pobjeđivati, bilo u igri, golfu ili uredskom turniru. Rezultati bi mogli reći znanstvenicima nešto o nagonu za natjecanjem. Istraživači su zainteresirani za signaliziranje lanca koji bi pokrenuo prefrontalni korteks prilikom reagiranja na priznanjem uvjetovane impulse, te pretpostavljaju da bi moždani kemijski dopamin mogao imati prste u tome. To bi mogla biti potencijalna smjernica budućih istraživanja.
Dopaminski neuroni, za koje se nekoć smatralo da sudjeluju u nizu scenarija ugode, a zato se sada smatraju više spoznajnim ili prediktivnim signalima, mogli bi odgovoriti na replike da bi lateralni PFK mogao zapravo poslužiti i za štogod dobro. Ovaj signal mogao bi pomoći u prikupljanju informacija o ciljevima, pravilima ili najprikladnijim strategijama za zadatak aktivan u umu kako bi se povećale šanse za postizanjem željenog ishoda. U kontekstu ovoga istraživanja, kada je 75 centi postalo dostupno za nagradu, neuroni zaduženi za otpuštanje dopamina najvjerojatnije su slali signale lateralnom PFK-u da se u hipu prebaci na ispravnu proceduru kako bi bio nagrađen.
“To bi bilo kao da dopaminski neuroni prepoznaju šalicu Ben & Jerryjeva sladoleda te upute lateralan PFK na ispravnu akcijsku strategiju kako bi bio nagrađen – zgrabi žlicu i prinesi sladoled ustima”, kaže Braver. “Smatramo da dopaminski neuroni prije pokreću čitavu stvar no što sami sebe nagrađuju, posebno nakon što mozak usvoji odnos njih dvoje. Željeli bismo podrobnije to proučiti.” Oni jednako tako iskazuju zanimanje i za “stanje prijenosnika priznanja”, odnosno proaktivnu kognitivnu strategiju koja mozak održava u stanju ekscitacije, čak i u pojedinim međuprostorima, kao što su stanke između testiranja ili testiranja neuvjetovanim nagradom. U obzir dolazi i studija sa puno nižim nagradama. “Vjerojatno ćemo s manjim nagradama primijetiti mnoštvo ljenjivaca”, kaže Braver. “To bi moglo utjecati na stanje prijenosnika priznanja. Postoji niz daljnjih zanimljivih pitanja na koja se ova studija odnosi i koju tek namjeravamo pokrenuti.”
Izvor: Department of Psychology in Arts & Sciences
