Zamislite na trenutak da ste osvojili Mount Everest. Na usponu ste uspješno prošli zloglasnu “zonu smrti” i stojite na krovu svijeta. Prizor s toliko tisuća metara visine mora da oduzima dah s nepreglednim bijelim pokrivačima posvuda, bez buke i gužve. Stvarnost je, ipak, malo drukčija. Magičnost pogleda kvare hrpe smeća.
Odbačene prazne konzerve i boce, podrapani šatori i boce s kisikom…. u svim kampovima i rutama. Sve više ljudi pohodi Mount Everest, a nusprodukt toga je i zagađenje. Himalajski biser nije izuzetak, ljudima sasvim dobro polazi za rukom zagaditi teško dostupna i nepristupačna mjesta.
Ovaj problem nije ništa novo, ali i dalje traje. Još je tijekom 2011. i 2012. godine 65 penjača uspjelo skinuti 8 tona smeća s planine pa su poslije dio toga dali umjetnicima. Rezultat su bile skulpture za podizanje svijesti i senzibiliziranje ljudi po pitanju tog problema.
Jedno od najveličanstvenijih mjesta na našem planetu se i poslije toga nastavilo obogaćivati smećem. Nepal je zato 2014. odlučio poduzeti neke korake po tom pitanju. Njihovo je ministarstvo turizma tada odlučilo da će se svaki penjač morati vratiti s vrha noseći osam kilograma smeća natrag. Što svojeg, što onog starog.
Po povratku se skupljeni otpad mora vagati i ako iznos kilograma bude manji od potrebnog gubi se novčani depozit od 4 tisuće dolara koji se mora ostavljati prije penjanja. I Tibet sa svoje strane ima kažnjavanje uzimanjem depozita. To se nije pokazalo pretjerano produktivnim.
Problem je u tome što ljudi koji potroše hrpu novca na taj penjački podvig rijetko kad mare za depozit pa kao opcija ostaju jedino masovnije akcije penjanja i uklanjanja smeća.
Veselju tu nije kraj. Osim plastičnog otpada, Everest je dom i hrpe ljudskih fekalija. Tijekom sezone monsuna puno toga se slijeva na lokalcima niže u rijeku.
Po izvješću iz 2016. je vidljivo da su Šerpe svake sezone uklanjali gotovo 12 tisuća kilograma ljudskog izmeta. Ljudi, osim raznih akcija čišćenja, aktivno također rade na inženjerski smišljenom iskorištavanju svega toga. Poput, primjerice, planiranih postrojenja za bioplin.
Neko takvo trajno rješenje će se morati napraviti, jer turistički penjači uglavnom budu ekološki “onesviješteni” i gledaju samo kako da od planine uzmu što više mogu, ne mareći što će ostaviti iza sebe.
