Znanstvenici su otkrili razlike u strukturi mozga osoba koje plešu balet, a koje im pomažu da ne osjećaju vrtoglavicu u trenutku kada izvode piruete.
Istraživanje sugerira da godine upornog vježbanja balerinama daju mogućnost potisnuti signale iz organa za ravnotežu koji se nalaze u unutrašnjem uhu. Nalazi ovog zanimljivog istraživanja objavljeni su u časopisu Cerebral Cortex, a mogli bi pomoći u poboljšanju liječenja pacijenata koji osjećaju kroničnu vrtoglavicu. Ovakvo stanje prilično je često. Naime, otprilike jedna od četiri osobe doživi ovakvo iskustvo u nekom periodu svog života.
Osjećaj vrtoglavice uobičajeno dolazi iz vestibularnih organa koji se nalaze u unutrašnjem uhu. Ove komore ispunjene tekućinom osjetljive su na rotacije glave jer pomoću sićušnih dlačica koje se pomiču kroz tu tekućinu osjete svaki pomak tekućine koja je uzrokovana pomakom glave. Nakon naglog okretanja ova tekućina nastavlja se kretati, što nama daje osjećaj da se i dalje vrtimo.
Međutim, balerine mogu bez problema izvoditi višestruke piruete nakon kojih osjećaju vrlo malu vrtoglavicu, ili je čak uopće ne osjećaju. Rezultati ovog istraživanja sugeriraju da se to, nasuprot uobičajenom mišljenju, ne može objasniti tehnikom pomoću koje balerine brzo okreću glavu kako bi im pogled ostao fokusiran na jednu točku što je više moguće.
Istraživači s Kraljevskog koledža u Londonu u svoje istraživanje uključili su 29 plesačica baleta i, kao usporednu grupu, 20 veslačica koje su po dobi i sposobnostima bile usporedne s balerinama. Sudionice su tijekom istraživanja zavrtjeli u stolici u mračnoj prostoriji. Nakon toga bile su zamoljene da okrenu ručicu u skladu s vremenom koje im se činilo da se još uvijek vrte nakon što su se prestale vrtjeti. Istraživači su osim toga mjerili i reflekse očiju koji su bili uzrokovani signalima iz vestibularnih organa. Na kraju su istraživači pomoću MRI tehnike promatrali strukturu mozgova sudionica.
Rezultati su ukazivali na to da su kod balerina refleksi očiju i njihova percepcija naknadne vrtnje trajali kraće nego kod veslača. Dr. Barry Seemungal s odjela za medicinu na Kraljevskom koledžu, rekao je: „Vrtoglavica, odnosno osjećaj da se krećemo kad smo zapravo mirni, je uobičajen problem. Viđam mnogo pacijenata koji su bolovali od vrtoglavice duže vrijeme. Čini se da se baletni plesači mogu uvježbati da ne osjećaju vrtoglavicu, što nas je navelo na razmišljanje bismo li mogli koristiti iste principe kako bi pomogli svojim pacijentima.“
Skeniranje mozga otkrilo je razlike između grupa u dva područja mozga. Jedno od njih je područje u malom mozgu gdje se obrađuju senzorne informacije iz vestibularnih organa, dok je drugo područje u kojem su pronađene razlike cerebralni korteks koji je inače odgovoran za percepciju vrtoglavice. Opisano područje u malom mozgu bilo je manje kod balerina, otkrili su istraživači. Dr. Seemungal smatra da se ovo događa jer plesači funkcioniraju bolje bez korištenja informacija iz svojih vestibularnih sustava, umjesto čega se oslanjaju na svoje visoko koordinirane, prethodno uvježbane pokrete.
„Za plesača baleta nije korisno da on osjeća vrtoglavicu ili da je izvan ravnoteže. Tijekom godina njihov mozak se prilagodi zbog vježbanja ignoriranja tih informacija. Posljedica toga je da su signali koji odlaze u dijelove mozga odgovorne za doživljaj vrtoglavice u cerebralnom korteksu smanjeni, što baletne plesače čini otpornima na osjećaj vrtoglavice. Kad bismo mogli pronaći ili pratiti ta ista područja mozga kod pacijenata koji osjećaju kroničnu vrtoglavicu, to bi nam pomoglo razumijeti kako ih bolje liječiti“, rekao je Seemungal.
Još jedan nalaz istraživanja mogao bi biti koristan za razumijevanje kronične vrtoglavice. Naime, u usporednoj grupi veslačica percepcija vrtnje bila je usko povezana s refleksima očiju uzrokovanih signalima iz vestibularnih organa, dok kod plesačica to nije bio slučaj. Percepcija vrtnje i refleksi očiju kod njih nisu bili povezani.
„Ovaj nalaz pokazuje da je osjećaj vrtnje odvojen od refleksa koji pomiče naše oči naprijed i natrag“, rekao je dr. Seemungal. „U mnogim klinikama uobičajeno je mjeriti samo te reflekse, što znači da kad se nalazi pokažu normalnima, pacijentu je rečeno da se s njim ne događa ništa loše. No, to je samo polovica priče. Potrebno je koristiti testove koji mjere osjete, kao i reflekse“, dodao je.
Izvor: Imperial College London
