Zamisao o čuvanju ljudskog tijela na vrlo niskim temperaturama nakon smrti, u nadi da će se jednoga dana uz pomoć medicinske tehnologije moći vratiti u život, odavno je predmet znanstvene fantastike. Ali može li oživljavanje uz pomoć krionike postati realnost u dalekoj budućnosti.
Kako teče krionički proces u praksi?
Krionika je praksa čuvanja tijela preminulih na ekstremno niskim temperaturama (obično na temperaturi tekućeg dušika -196 C) u nadi da će u budućnosti biti moguće njihovo oživljavanje. Kako u praksi teče krionički proces?
Kada je osoba službeno proglašena mrtvom, krionička kompanija biva obaviještena te šalje tim čiji je prvi zadatak pokušati održati kolanje krvi kroz tijelo. U tijelo se ubrizgavaju različite kemikalije za sprječavanje zgrušavanja krvi i oštećenja mozga te se zatim “pakira” u led i transportira do postrojenja krioničkog poduzeća opremljenog za nastavak procedure. Po dopremanju u krioničko postrojenje tijelo se rashlađuje do temperature nešto iznad točke ledišta vode, a krv se odstranjuje i zamjenjuje sredstvom za očuvanje i konzerviranje organa.
U vene se ubrizgava krio-protektivno sredstvo čiji je zadatak zaustaviti stvaranje kristala leda u organima i tkivu te se zatim tijelo hladi na – 130C. Finalni je korak smještanje tijela u spremnik koji je spušten u tank s tekućim dušikom, na -196C.
Tko bi uopće želio biti zamrznut?
Da, krionička poduzeća zaista posluju i ljudi se zaista odlučuju na zamrzavanje nakon smrti, za što su spremni platiti čak 130.000 £, koliko stoji zamrzavanje cijelog tijela, odnosno 52,000 £ za zamrzavanje glave, a kompanije uslugu naplaćuju unaprijed, od samih naručitelja, te nisu voljne ugovarati uslugu uz naknadno plaćanje od strane obitelji. Zadnji podaci govore o oko 150 ljudi u SAD-u koji su dali pohraniti tijelo u tekući dušik, dok ih je 80 konzerviralo samo glave ili mozak. Još je oko 1000 živih osoba koji su zatražili od kompanije zamrzavanje nakon smrti.
Fizičar Robert Ettinger je 1964. godine izdao „Prospekt besmrtnosti“, knjigu koja je bila inspiracija za buduće aktivnosti na polju krionike. Prva osoba zamrznuta nakon smrti bio je 73-godišnji psiholog James Bedford 1967. godine, a 1970-ih otvaraju se prva krionička poduzeća. Godine 2001., nakon smrti u 92. godini, krioničkom postupku podvrgnut je i sam Robert Ettinger čije je tijelo, zajedno s još 105 tijela, pohranjeno u Institutu za krioniku osnovanom 1976. godine.
Na čemu entuzijasti temelje svoja očekivanja i što na sve to kaže znanost?
Zamrzavanje tek nakon što nastupi smrt
Prva je stvar zbog koje službena „mainstream“ znanost ne dijeli entuzijazam krioničara sama činjenica da se postupak može obavljati tek nakon nastupanja smrti; krioničke kompanije mogu djelovati tek kad se službeno proglasi smrt osobe, no entuzijasti smatraju da oštećenje mozga može ipak biti smanjeno uz održavanje određene razine kisika.
Oštećenja prilikom hlađenja
Drugi je problem hlađenje tijela na ekstremno niskim temperaturama. Zagovornici krionike smatraju da takvo hlađenje usporava kemijske procese u stanicama i tkivu dovoljno da bi se spriječila buduća degradacija tijela.
No znanstvenici ukazuju na problem stvaranja ledenih kristala u stanicama na niskim temperaturama; ako je tijelo ohlađeno na ispod -5C, voda se unutar stanica zamrzava i stvara ledene kristale. Kako je led manje gustoće potrebno mu je više prostora pa će kristali leda probiti stanične membrane uzrokujući ozbiljna oštećenja.
Postrojenja za krioničko konzerviranje namjeravaju prebroditi ovaj problem uz pomoć procesa vitrifikacije ili ustakljenja, kojim se neke od tjelesnih tekućina zamjenjuju krioprotektorskim agensima, kako bi se reduciralo stvaranje kristala leda.
Kriobiolog Dayong Gao sa sveučilišta Washington u Seattleu navodi: “Znamo da možemo s uspjehom ustakljivati vrlo male stvari kao što su insekti i uzorci tkiva kao što su krvne žile. Kod objekata te veličine lakše je kontrolirati hlađenje i krioprotektanti mogu biti ispravno raspršeni. No nema dokaza da se mogu ustakliti ljudski organi. Stoga ne znamo kako će se to odraziti na njih, hoće li biti oštećeni i do koje mjere.“
Prema biokemičaru profesoru Kenu Storeyu sa Sveučilišta Carleton u Ottawi, ishod ovakvog postupka ne može biti željeno očuvanje organa. „Imamo mnogo različitih organa, a iz istraživanja mogućnosti konzerviranja organa za transplantaciju znamo da čak kad bi i bilo moguće kriokonzervirati ih, svaki od njih bi morao biti rashlađen na različitom stupnju i s različitim smjesama i koncentracijama krioprotektorskih sredstava. Kada bi primjerice željeli sačuvati samo mozak, on sam ima toliko različitih područja da se nikako ne bi mogao krionički obraditi s jednim postupkom“.
Tu su i druge ozbiljne komplikacije, kao npr. činjenica da hlađenje do -196C čini tijelo izrazito lomljivim. “Tijelo bi se moglo razlomiti poput stakla tijekom zagrijavanja, zbog termalnog stresa”, navodi dr. Gao. Dodaje da je mozak, koji ima oko 10000 veza za svaki od stotinu milijardi neurona, posebno osjetljiv na zagrijavanje i hlađenje.
Želi li itko sačuvati tijelo kakvo je bilo u trenutku smrti?
I na kraju, zamrznuta su tijela u svakom slučaju oštećena, ne samo od procesa hlađenja, nego i sama po sebi; ljudi obično ne „pucaju od zdravlja“ u trenutku smrti, već smrt nastupa uslijed teških bolesti, ozljeda ili duboke starosti.
No entuzijasti i za ovo nalaze rješenje. Nadaju se da će nanotehnologija budućnosti biti u mogućnosti sve to popraviti. Nanotehnologija bi, kao manipuliranje tvari na molekularnoj razini, kažu, uz sadašnji tempo razvoja, u budućnosti mogla pružiti rješenje ovog problema.
Prof Storey ne dijeli ovaj entuzijazam i to prvenstveno zbog različitosti i kompleksnosti stanica. “Ljudske stanice imaju oko 50000 proteina i stotine milijuna molekula masti koje čine membrane. Krioničko konzerviranje sve to poremeti.”
Neuroznanstvenik dr. Martin Ingvar s Instituta Karolinska u Stockholmu navodi: ”Suptilna svojstva mozga i mreže neurona nisu ujednačeni. Neke su od veza ključne, a neke ne – ali ne možemo ih točno odvojiti.”
Dr. Ingvar navodi da bi, teoretski, identitet osobe mogao biti očuvan u budućnosti kada bi znanstvenici ustanovili kako prebroditi destruktivne učinke zamrzavanja. “Kada bi taj problem bio riješen, nema razloga zašto (teoretski) procedura zamrzavanja ne bi mogla, primjerice, zadržati sjećanja. „Ipak, bilo bi to nešto kao vrlo zbunjujuće putovanje kroz vrijeme za tu osobu” , dodaje.
Bi li čovjek “preživio” topljenje?
Kada bi znanstvenici jednog dana i uspjeli kriokonzervirati cijelo ljudsko tijelo, tako da ostane očuvano i spremno za „oživljavanje“, još uvijek ostaje neriješeno pitanje postupka oživljavanja. Dr. Gao navodi: “Čak kada bi i uspjeli ograničiti štete od krioprotektanata, ostaje pitanje – kako bi isti mogli biti sigurno uklonjeni”.
U svakom slučaju, krionika je za sada predmet nade i vjerovanja u budućnost pojedinaca koju znanost ne odobrava. Opsežni izvještaji koji se pojavljuju na web stranicama krioničkih kompanija mogu se sažeti u zaključak kako “iako ne postoje jamstva, zamrzavanje bi moglo biti korisno – tehnologija stalno napreduje”.
Izvor: BBC
