Pacijentica Pam Reynolds imala je tzv. iskustvo blisko smrti u SAD-u 1991. godine. Bila je na operaciji aneurizme u mozgu, a kod takve operacije procedura zahtijeva da liječnici usišu svu krv iz mozga. Reynoldsin mozak bio je klinički mrtav 45 minuta. Nakon oživljavanja opisala je nevjerojatne stvari. Opisala je razna iskustva koja je doživjela u periodu kad je bila klinički mrtva, poput susreta s preminulim voljenim osobama. Što je još nevjerojatnije, Reynolds je mogla opisati aspekte procedura koje su se odvijale i alata koji su se koristili za vrijeme operacije, sve do pile za kost koja je korištena kako bi liječnici odstranili dio njene lubanje.
Ono što je izvanredno u njenom slučaju jest ta kombinacija iskustva bliskog smrti i izvantjelesnog iskustva. U ovom članku objasnit ćemo kako je moguće da osoba iskusi ijedno od ovih iskustava. Znanost je pronašla svoj način na koji objašnjava ovaj čudni fenomen. Dva istraživanja, od kojih je svako istraživalo jedno neobično iskustvo u Reynoldsinom slučaju, provedena su 2007. godine. Jedno istraživanje objašnjava iskustvo blisko smrti, a drugo izvantjelesno iskustvo zasebno, ali kako objasniti iskustvo koje je imala Pam Reynolds?
Gotovo 18% pacijenata koji su se vratili u život nakon srčanog udara kaže da je imalo iskustvo blisko smrti. Iako većina vjernika i nije time iznenađena, ideja da ljudska svijest i tijelo postoje odvojeni jedno od drugog izmiče logici znanosti. Osoba čiji je mozak klinički mrtav ne bi smjela stvarati nove uspomene – zapravo ne bi smjela imati nikakve svijesti. Kako onda drugačije možemo objasniti iskustvo blisko smrti nego metaforički?
Istraživanje Sveučilišta Kentucky brzo je pronašlo vjerojatno objašnjenje za iskustvo blisko smrti. Istraživači su teoretizirali da je mističnost tog fenomena zapravo oblik poremećaja spavanja, odnosno upad u REM fazu spavanja. Pri tom poremećaju um se može probuditi prije tijela, te se mogu pojaviti halucinacije i osjećaj fizičke odvojenosti od tijela.
Istraživači sa Sveučilišta Kentucky vjeruju da je iskustvo blisko smrti zapravo upad u REM fazu sna, uslijed traumatičnih događaja poput srčanog udara. Ako je to istina, iskustva nekih ljudi pri bliskom susretu sa smrti je zbunjenost i neočekivan ulazak u stanje slično sanjanju.
Ta teorija pomaže nam objasniti ono što je uvijek bio mučenički aspekt iskustva bliskog smrti: kako ljudi mogu i vidjeti i čuti nakon što je potvrđena smrt mozga? Znači i nakon što je matična regija mozga mrtva, neke više funkcije mogu se održati i uvjerljivo funkcionirati, te se još uvijek može dogoditi upad u REM fazu sna. Ovo zvuči kao dobro objašnjenje za iskustvo blisko smrti, no što je s izvantjelesnim iskustvom? Je li to to ista stvar?
Dok teorija o upadu u REM fazu objašnjava nastale halucinacije pri iskustvu bliskom smrti, drugi aspekt onog što je doživjela Pam Reynolds ostaje misterija. Kako osoba može gledati svoje tijelo nakon što umre? Iako su izvantjelesna iskustva ponekad isto što i iskustvo blisko smrti, ponekad se pojavljuju zasebno, što znači da im je priroda drugačija od iskustvo blisko smrti.
To podupire i nekoliko slučajnih istraživanja. Kako bi pronašao uzrok epileptičkih napadaja kod pacijentice u 40-ima, švicarski neurolog dr. Olaf Blanke proveo je test mapiranja mozga. Koristio je elektrode položene na mozak kako bi ustanovio koja područja kontroliraju koju funkciju. Kad je stimulirao određenom području, pacijentica je doživjela iznenadno izvantjelesno iskustvo. Rekla je Blankeu da je u jednom trenutku gledala na sebe s visine.
Blanke je utvrdio da je električnom stimulacijom angularnog girusa (grebena na prednjem režnju mozga, koji je dio temporoparijetalnog čvora) mogao izazvati izvantjelesna iskustva. Izvanredno je da je pacijentica iskusila izvantjelesno iskustvo svaki put kad joj je angularan girus proizvoljno stimuliran.
U svakom mogućem trenutku mozak je preplavljen informacijama. Kao rezultat toga, postali smo neosjetljivi na zvukove i slike oko sebe, poput pozadinske buke ili fluorescentnog svjetla. Temporoparijetalni čvor je odgovoran za sortiranje tih različitih informacija i svrstavanje istih u koherentnu grupaciju. Temporoparijetalni čvor je također regija koja kontrolira razumijevanje vlastitog tijela i situacija u prostoru. Blanke vjeruje da je pokretanje te regije odgovorno za izvantjelesna iskustva.
Obje teorije, i Blankeova i istraživača sa Sveučilišta u Kentuckyju, objašnjavaju iskustvo blisko smrti i izvantjelesna iskustva. No, što kad ih spojimo kao objašnjenje za iskustva slična onima koja je doživjela pacijentica Pam Reynolds? Te teorije još uvijek ne objašnjavaju kako te osobe mogu vidjeti same sebe izvan svojih tijela, najčešće u ptičjoj perspektivi, iako im je mozak bio mrtav.
Iskustva bliska smrti možda su rezultat upada u REM fazu spavanja mozga. No, izvantjelesno iskustvo kontrolira druga regija, koja je klinički mrtva kad se javlja iskustvo blisko smrti. Štoviše, logično je pretpostaviti da te funkcije još uvijek moraju funkcionirati kako bi osoba bila u stanju interpretirati doživljaje nastale u trenutku upada u REM fazu.
Čak i ako kombiniramo Blankeovu i Ketuckyjevu teoriju, rezultat nam ne daje objašnjenja za izvantjelesno iskustvo. No, to ne znači da je teorija pogrešna. Istraživanja u jednom području često dovede do otkrića u drugom. Možda ćemo otkriti da je organska funkcija odgovorna za izvantjelesno iskustvo.
Ako neurologija konačno ne otkrije objašnjenje za izvantjelesno iskustvo, misterija će možda ostati neriješena. Znanost može objasniti „kako”, dok „zašto” ostavlja neodgovorenim u ovom slučaju. Objašnjenje izvantjelesnog iskustva može nam otkriti nova vrata prema metafizičkom svijetu, koji će znanost jednog dana otključati i istražiti.
I za kraj, dr. Malvin Morse je napisao: „Samo zato jer se religijska iskustva mogu objasniti na neurološkoj razini, ne znači da to umanjuje ili ukida njihovu duhovnu važnost. Zaista, pronalazak neurološke podloge za religijska iskustva može se koristiti za dokaz objektivne stvarnosti.
