62-godišnji pacijent iz Singapura putovao je u SAD posjetiti rodbinu i zadržan je nakon što je rutinsko skeniranje otisaka prstiju pokazalo da ih on zapravo nema. Što se dogodilo?
Čovjek, o kojem se piše samo kao o “gospodinu S.”, bio je na kemoterapiji kako bi tumor koji je imao u vratu i glavi držao pod kontrolom. Kako se uspostavilo, lijek capecitabin (marke Xeloda) uzrokovao je kod njega umjeren slučaj nečega što se naziva “sindrom ruku i stopala” (odnosno kemoterapijom uzrokovani akralni eritem), koji može uzrokovati otečenost, bol i guljenje na dlanovima i stopalima i, očito, gubitak otisaka prstiju.
Liječnik gospodina S, Eng-Huat Tan, viši onkološki savjetnik u Nacionalnom centru za rak u Singapuru, opisao je događaj u pismu objavljenom u časopisu Annals of Oncology, i preporučio pacijentima koji koriste taj lijek da uzmu pisma od svojih liječnika prije nego odu u SAD.
Vlasti su dozvolile gospodinu S. ulazak u zemlju nakon što su ga zadržali par sati i “uvjerili se da on nije prijetnja za sigurnost”, rekao je Tan u svom pismu. Gospodin S. kaže da nije primijetio da su mu otisci nestali prije nego je krenuo na put, i da je njegov liječnik pronašao neformalne online pritužbe drugih pacijenata koji su bili na kemoterapiji i izgubili otiske prstiju.
Forenzički stručnjak Edward Richards, ravnatelj Programa za pravo, znanost i javno zdravstvo na Državnom sveučilištu u Louisiani objašnjava da “druge bolesti, osipi i sl., mogu uzrokovati vaskularno raspadanje na koži naših prstiju – i školski primjer uboda na otrovni bršljan imao bi isti učinak.” Ali, napominje on, “kada se smiri, vaša se koža obnavlja prilično brzo, pa ako niste trajno oštetili tkivo, ona će se regenerirati.”
Kako skeniranje otisaka prstiju i druge biometrijske identifikacije postaju učestalije (posjetiteljima koji traže ulazak u SAD moraju se skenirati otisci, kako se ne bi dogodilo da imaju vizu pod drugim imenom), tehnologija skeniranja također napreduje. Ali slučajevi poput ovog ističu kako zapravo trebamo otiske za identifikaciju. Pa, koliko su učinkoviti današnji skeneri i kako ljudi – slučajno ili namjerno – mijenjaju svoje otiske?
Slijedi uređeni transkript razgovora s Kaseyem Wertheimom, predsjednikom tvrtke Complete Consultants Worldwide, koja pruža usluge pregledavanja otisaka prstiju vladinim klijentima i radi forenzičke i biometrijske poslove za Ministarstvo obrane SAD.
Jesu li svi otisci prstiju zbilja jedinstveni?
Da, to ima veze s nastajanjem otisaka u maternici. Za vrijeme prvog tromjesečja otisci prstiju već postaju stalni i jedinstveni.
Osim u forenzici i kod putovanja, za što se još danas koristi identifikacija preko otisaka prstiju?
Sve više se otisci koriste za biometrijske uređaje koje omogućavaju sigurno logiranje, otvaranje brava i kontrolu pristupa općenito. Biometriju najčešće koriste tvrtke i privatni korisnici, ali otisci imaju dugu povijest i u svijetu forenzike za identifikaciju kriminalaca, već duže od jednog stoljeća.
Jesu li današnji skeneri prilično pouzdani?
Točan broj odbačenih otisaka (onih koji se ne mogu pročitati) ovisi o skeneru. Ultrazvučni uređaji ne skeniraju samo površinu nego i dio korijenskog sustava. U prosjeku je stopa odbačenih (skeniranih) otisaka od 1 do 2%.
Pacijent je zadržan zbog sindroma ruku i stopala koji je uzrokovao kemoterapijski lijek. Na koje još načine otisci prstiju mogu nestati?
Najpoznatiji su problem zidari – koji istroše brazde svojih otisaka učestalo rukujući teškim grubim materijalima – ili ljudi koji rade sa vapnom (kalcijevim oksidom), jer je ono zapravo lužina i otapa gornje slojeve kože. Otisci se regeneriraju s vremenom. I, što je iznenađujuće, tajnice, jer cijeli dan rukuju s papirom. Stalno rukovanje papirom zna istrošiti detalje brazda.
Elastičnost kože također opada s godinama, pa puno starijih građana ima otiske koje je teško snimiti. Brazde postaju gušće, visina između vrha i dna brazde se suzi, pa su udubine manje. Pa, ako se na skener primijeni ikakav pritisak, otisak se zna razmazati.
Kako su ljudi namjerno mijenjali otiske, ili učinili da oni nestanu?
Postoje mnogi zabilježeni slučajevi namjerne promjene otisaka prstiju, ali općenito to uključuje ozbiljna oštećenja kože – točnije, dijela između generativnog sloja, gdje se nalazi oblik otiska prsta – i gornjeg sloja, epiderme.
Skoro svaka posjekotina ili opeklina koja seže ispod površinskog sloja kože može utjecati na uzorak otiska prsta na trajan način. Ali čak i sa trajnim ožiljkom, taj ožiljak postaje dio jedinstvenog otiska prsta te osobe.
Prvi zabilježeni slučaj promjene otisaka prstiju izveo je 1934., Theodore “Zgodni Jack” Klutis, koji je vodio bandu zvanu Otmičari s Collegea. Kada ga je policija konačno sustigla, Klutis je posegnuo za pištoljem, i policija je uzvratila vatru, ubivši ga. Kad su usporedili njegove posmrtne otiske, policija je otkrila da je svaki od njegovih otisaka bio zarezan nožem, što je rezultiralo polukružnim ožiljcima oko otiska. Iako su ga mediji glorificirali, to je zapravo bio amaterski posao, postupak je ostavio više nego dovoljno brazdi za njegovu identifikaciju.
Izvor: scientificamerican.com
