Većina biljaka i životinja koje vidimo oko sebe mogu razviti „živi brzo, umri mlad” strategiju – no, postoje neke koje koriste suprotan ekstrem.
Umjetnica Rachel Sussman provela je zadnje desetljeće tražeći individue stare više od 2 000 godina i fotografirajući ih.
Njezina nova knjiga Najstarije živuće stvari na svijetu kombinira slike, priče i načine na koje je dospjela na povučena mjesta gdje većina tih primjeraka obitava, te zasluge znanstvenika Carla Zimmera.
Neke njene fotografije možete vidjeti ovdje:
Većina primjeraka živi u nepristupačnom okolišu gdje nedostatak topline ili hranjivih tvari značajno usporava rast.
U ovoj kategoriji je biljka La Laretea (Azorella compacta) iz pustinje Atacama u Peruu. Njene guste grančice rastu samo 1,5 cm godišnje, no zato živi do 3 000 godina.
La Laterea (Image credits: Rachel Sussman)
Antarktička mahovina poput Chorisodontium aciphyllum raste i sporije, tek nekoliko centimetara na stoljeće te je oživljena nakon tisućljeća i pol, dok joj je rast zbog hladnoće bio potpuno spriječen.
Chorisodontium aciphyllum (Image credits: Rachel Sussman)
Takvi oskudni uvijeti života ne samo da zahtjevaju jako puno vremena da biljka naraste, već i da kreiraju okoliš u kojem će vjerojatno biti i malo predatora ili parazita.
Neke vrste, međutim, uspiju dostići mnogo godina tek u srednjim godinama svog životnog vijeka, poput Tasmanijskog Huon bora (Lagarostrobos franklinii), čije kolonije mogu živjeti više od 10 000 godina u tasmanijskim šumama, iako je dob od 2 000 godina uobičajena.
Tasmanijski Huon bor (Image credits: Rachel Sussman)
Najstarija biljka koju je Sussman pronašla bila je klonska kolonija drhtave jasike (Populus tremuloides) u Utahu, s jednim povezanim sustavom korijenja s tisuću stabiljaka. Dok pojedinačna „drveća” žive i umiru, korijenje živi već 80 000 godina, što znači da korijenje potječe iz sredine zadnjeg ledenog doba.
Korijenje drhtave jasike (Image credits: Rachel Sussman)
Sussman ističe da su te vrste više od jednostavne zanimljivosti. Smatra se da najstarije živuće biće, siberijska aktinobakterija, ima otprilike 400 000 – 600 000 godina. Ta bakterija dio je potrage za oblicima života koji bi nam mogli dati dokaze o tome što može preživjeti na drugim svjetovima.
Uzorak siberijske aktinobakterije (Image credits: Rachel Sussman)
Štoviše, većina tih boraca pod prijetnjom je ljudske aktivnosti u jednom obliku ili drugom. Sva bića hladne klime u opasnosti su od klimatskih promjena, dok uništenje staništa ili invazivna bića prijete drugima. Huon bor bio bi blizu izumiranja da se ne vode kampanje za spas tasmanijske divljine od velikih brana. Činjenica da vrste koje su tijekom svog dugog života podnijele sve što im je priroda priredila, i požare i suše, ali su u opasnosti od ljudske aktivnosti, samo pokazuje koliko smo opasni po ranjivije vrste.
