Naša neprestana potreba za naftom rezultira sa 70-ak naftnih mrlja manjih razmjera svakog dana, a tu i tamo dogode se i veće katastrofe.
Čišćenje samih mrlja te rehabilitacija kontaminiranog prostora obično je dug proces, a način rada ovisi o vrsti smjese koja se izlila, temperaturi vode i sl.
Nakon naftne katastrofe na platformi Deepwater Horizon, u vlasništvu British Petrol (BP), koja se dogodila 2010. godine, naftna mrlja se širila gotovo tri mjeseca nakon potonuća same platforme. U katastrofi se oko 650 milijuna litara sirove nafte izlilo u more. Oblaci sitnih kapljica sirove nafte su se formirali na 1.500 m ispod razine mora, ali nije bilo sasvim jasno što se događa s tim kapljicama.
Ipak, bakterije koje se hrane sirovom naftom su dobrim dijelom očistile Meksički zaljev od zagađenja nakon navedene katastrofe. Naime, neke se bakterije hrane raspadnutom organskom hranom, neke znaju vršiti fotosintezu, neke dobivaju energiju iz izvora poput željeznih ruda i uranija, a neke se hrane ugljikovodicima, koji zapravo i čine sirovu naftu.
Bakterije su evoluirale toliko da koriste sve dostupne izvore energije. A nafta je prilično star energije te je sigurno da su pojedine vrste bakterija milijunima godina prije čovjeka koristile naftu koja je lagano istjecala iz podvodnih pukotina.
Čini se kako su se pojedini rodovi bakterija specijalizirali za određene frakcije ugljikovodika. Tako Oceanospirillales bakterije jedu alkane, Cycloclasticus jedu aromatske ugljikovodike, koji su inače vrlo toksične za većinu drugih organizama. Methylococcaceae su bakterije koje vole metan, a Colwellia etan. Ove bakterije pripadaju klasama Gammaproteobacteria, Flavobacteria i Rhodobacteria.
Svejedno, znanstvenici nisu bili sigurni mogu li bakterije uistinu očistiti naftne mrlje i kojom točno brzinom. Primijećeno je i kako bakterije neke tvari brže razlažu, dok su neke druge molekule, pak, prevelike za razlaganje.
Kako bi ispitali sve te nedoumice, tim Garyja Andersena s Lawrence Berkeley Nacionalne laboratorije u Kaliforniji je stvorio oblake raspršenih kapljica sirove nafte u morskoj vodi, sakupljenoj nedaleko od mjesta katastrofe te su pratili kako se razvija bakterijska flora. Napravili su tako prilično realnu in vivo simulaciju onoga što se događa u području naftne mrlje.
Uspjeli su tada identificirati sve vrste bakterija koje su koristile molekule u smjesi sirove nafte te one gene koji su odgovorni da svakoj od pojedinačnih vrsta bakterija omogućuju hranjenja ugljikovodicima nafte. Rad tima je objavljen u Proceedings of National Academy of Sciences.
Pokazalo se kako su bakterije sposobne uspješno ukloniti sirovu naftu iz vode. Takva istraživanja i proučavanja bakterija koje metaboliziraju sirovu naftu iznimno su bitna za ekologiju mora kako bi se moglo pravovremeno reagirati na naredne slične ekološke katastrofe.
