Već na prvim stranicama Biblija nam govori o stvaranju svijeta. Svečanim riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (usp. Post 1,1-2) biblijski pisac započinje izvještaj o stvaranju svijeta u sedam dana. Bog je šest dana stvarao i sedmi dan „počinuo“ od svojih djela. On stvara svojom svemoćnom riječju: „Neka bude!“
No, je li doista Bog stvorio svijet u tjedan dana, kad nam znanost govori da je proces formiranja našeg planeta trajao nekoliko milijardi godina? Ruši li suvremena znanost biblijsku sliku stvaranja svijeta i čovjeka? Jesu li vjera i znanost u sukobu? Trebamo li vjerovati Bibliji ili znanstvenim teorijama? Ili jednostavno biblijski tekst ima neko dublje i drukčije značenje?
Budući da se pitanje stvaranja nalazi odmah na početku Svetog pisma, dakle na mjestu na kojem još nismo mogli ući u biblijski jezik i mentalitet, postoji mogućnost da ih suvremeni čitatelj, umjesto biblijskim, čita svojim (prirodo)znanstvenim očima. I. Kešina, mr. teologije i prof. biologije, kaže: „Kada Biblija govori o stvaranju svijeta, onda ona nije prirodoslovna, dakle znanstvena knjiga u modernom smislu riječi. Riječi u prvoj i drugoj glavi Knjige Postanka nisu reportaža nekog dopisnika koji je prisustvovao izgradnji svemira i svega u njemu.“[1]
Dakle, Biblija u prvom redu govori ljudima o Bogu Stvoritelju te o odnosu čovjeka prema Bogu iz čijih ruku proizlazi. Biblijski pisac, nadahnut Duhom Svetim, ne želi nas poučavati o tome kako je svijet stvarno postao kao i sve u njemu, koje je izvanjska i unutarnja struktura toga svijeta, već nam govori o tome kako treba živjeti da bismo ostvarili cilj svojega života – život s Bogom i u Bogu. Biblija je spis koji govori o Bogu, dakle, o nečem neizrecivom, ali je govor upućen ljudima, i to svima, te se odijeva i u stil, u književne oblike, usporedbe, metafore, slike svijeta. Zato je potrebno znati ispravno protumačiti biblijski tekst i ne tražiti odgovore na prirodoznanstvena pitanja, već samo one odgovore koji se tiču našega spasenja. To i jest svrha Biblije – voditi čovjeka do spasenja. Povijest koju biblijski pisac prikazuje nije znanstvena nego povijesno-spasenjska. Biblija nije pisana znanstvenom metodom te zbog toga i ne može biti prirodoznanstvena knjiga kad govori o stvaranju svijeta i čovjeka. U Bibliji zato tražimo odgovore na pitanja koja se tiču vjere, morala i našega spasenja, ne možemo tražiti, tj. nećemo pronaći točne odgovore na prirodoznanstvena pitanja.
Stoga, ako želimo dobiti odgovore na pitanja kako i kada je nastao svemir, potražit ćemo ih u knjigama fizike ili astronomije. A one kažu da je u tumačenju postanka svemira u znanosti danas najzastupljenija teorija Velikog praska (Big Bang) prema kojoj je svemir započeo prije otprilike 13,7 milijardi godina.[2]
Teolog A. Rebić nas upozorava da u Bibliji prirodoznanstvenik nema što drugo tražiti nego samo i jedino riječi Božje, njegova uputstva i pouke za svoj vjersko-ćudoredni život, za svoj odnos prema svojem Stvoritelju i bližnjemu, tako da teorije usklađivanja između biblijskog opisa stvaranja i onoga prirod0znanstvenog nikako ne dolaze u obzir- Biblija nije knjiga astronomije, geologije ili atomske fizike, nego knjiga Božje objave, knjiga u kojoj je Božja riječ postala ljudima bliza i opipljiva.[3]
U tom pisanju o Bogu Stvoritelju, koji je ujedno i Bog Spasitelj, sam se je biblijski pisac morao poslužiti materijalom koji mu je bio pri ruci, obraditi ga te ga prenijeti u onaj nazor i pogled na svijet koji je tada bio udomaćen kod ljudi njegova vremena. Ne zaboravimo da su biblijski izvještaji o stvaranju pisani oko 900-500 godina prije Krista, kada su ljudi još vjerovali da je Zemlja ravna ploča. Odatle i neke netočnosti i izvjesne nesigurnosti u podatcima koji se tiču znanosti. Kako je već bilo rečeno, prvo poglavlje Knjige Postanka nema nikakvih znanstvenih pretenzija niti nam želi pružiti znanstveni traktat s teorijama o postanku svijeta i ljudi, nego objavljene istine o Bogu Stvoritelju svijeta i svih ljudi u takvoj umjetničkoj literarnoj formi da bi ih vjernik onog vremena mogao odmah i što bolje shvatiti.[4]
Slijedeći tu misao možemo zaključiti da „vjera i znanost, tj. biblijski izvještaj o stvaranju i znanstveno tumačenje nastanka svemira nisu u suprotnosti niti se međusobno isključuju. Određenim pitanjima svaka pristupa na svoj način, iz svog kuta gledanja. Znanost pokušava odgovoriti na pitanje „kako“ i „kada“ je svijet nastao. Vjera daje odgovor na pitanje „zašto“ i „čemu“ je svijet nastao. Znanost obogaćuje naše znanje o kretanju nebeskih tijela, o starosti svijeta, o postanku i razvoju biljnih i životinjskih vrsta itd. Vjera nam, s druge strane, daje odgovor na pitanja o smislu i svrsi postojanja, svemira, svijeta i čovjeka te odakle dolazimo i kamo idemo.“[5]
[1] I. KEŠINA, Stvaranje evolucijom, Crkva u svijetu, Split, 2012, str. 23.
[2] Detaljnija analiza samog početka vremena opširnije usp. S.W. HAWKING, Kratka povijest vremena. Od velikog praska do crnih jama, Izvori, Zagreb, 1996.; S. WEINBERG, Prve tri minute. Suvremeni pogled na početak svemira, Izvori, Zagreb, 1998.; S. MITTON i J. MITTON, Astronomija, Zagreb, 1994.
[3] Usp. A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, KS, Zagreb, 1996. str. 91-94.
[4] Usp. Isto, str. 69.
[5] J. PERIŠ, M. VUČICA, D. VULETIĆ, S Kristom u život, Udžbenik za katolički vjeronauk osmoga razreda osnovne škole, KS, Zagreb, 2009., str 60.
