Pojedina istraživanja pokazuju da psi posjeduju mentalno vrlo zahtjevnu sposobnost oponašanja onog što radimo, deset minuta nakon same radnje.
Znanstvenici su prvi put ustanovili da nas psi oponašaju 2006. godine. Zapravo se radilo samo o jednom psu – Phillipu, četverogodišnjem belgijskom ovčaru koji radio s Józsefom Topálom, bihevioralnim etologom sa znanstvene akademije u Budimpešti. Topál je prilagodio metodu “uradi poput mene”, koju su 50-ih godina razvili Keith i Catherine Hayes dok su mlade čimpanze učili kako da oponašaju njihove aktivnosti.
Philip je već pomagao pri obuci drugih pasa za pomaganje invalidnim osobama i bez teškoća je slijedio Topálove naredbe. On bi mu najprije dao naredbu “stani”, a zatim “uradi poput mene”. Nakon toga, ispitivač je izvodio jednostavne radnje poput skakanja u mjestu, lajanja, stavljanja objekata u kutiju ili nošenja vlasniku. Zatim bi pas dobio naredbu “uradi to”, nakon čega je Phillip reagirao aktivnostima koje su se podudarale sa onima koje je izvodio istraživač. Eksperiment je dizajniran kako bi istražio sposobnost oponašanja, ali vrijeme trajanja Phillipove memorije nije mjereno. Njegov vlasnik je, međutim, iskoristio Phillipove novootkrivene vještine da ga nauči novim korisnim oblicima ponašanja, poput donošenja i odnošenja stvari.
Unatoč Phillipovim mogućnostima, “nikome nije stalo niti je itko uočio da bi na osnovu toga bilo korisno istražiti kako psi uče ili kako vide svijet koji ih okružuje”, izjavio je Ádám Miklósi, bihevioralni etolog i član Topálovog tima. I 2009. godine drugi tim je također zaključio da psi imaju sposobnost korektnog oponašanja, ali jedino ako od akcije do njezinog ponavljanja nije prošlo više od 5 sekundi. Toliko hvaljena pseća sposobnost oponašanja, zbog tako kratkog zadržavanja pamćenja, činila se potpuno beskorisnom.
Miklósi, međutim, nije u cijelosti prihvaćao rezultate eksperimenta i smatrao je da poduka pasa mora biti eksplicitnija. Psi su morali naučiti dvije naredbe: “uradi poput mene”, kojom se tražilo da psi obrate pozornost na ono što im je pokazano i “uradi to”, nakon koje su psi trebali oponašati viđeno. Ono što je nedostajalo je naredba kojom bi se od psa tražilo da čeka prije samog čina oponašanja. Talijanska trenerica pasa i Miklóseva kolegica na mađarskom sveučilištu, Claudia Fugazza, složila se s njim i smislila novu metodu. Cilj je bio ustanoviti jesu li psi sposobni za “odgođeno oponašanje” koje se smatra sofisticiranom kognitivnom vještinom jer zahtijeva prisjećanje nakon odgode od minute ili više, što je moguće samo ako je u pamćenju zadržan mentalni prikaz aktivnosti.
Miklósi i Fugazzi radili su s osam odraslih pasa između dvije i deset godina starosti i njihovim vlasnicima. Psi su bile ženke različitih pasmina: graničarski škotski ovčar, jorkširski terijer, šetlandski ovčar i češki vučjak. Vlasnici su psima izdali naredbu “stani” te zatim “uradi poput mene”, nakon koje bi vlasnik hodao oko saobraćajnog stošca, stavljao glavu u kantu postavljenu na terenu ili bi aktivirao zvonce. Nakon povratka svom psu vlasnik bi nakon stanke od 5 sekundi izdao naredbu “uradi to”. Od psa se očekivalo da oponaša svog vlasnika.
Kako bi ustanovili koliko dugo je pas u stanju zadržati pamćenje, dodali su još jednu stepenicu u testiranju: nakon naredbe “uradi to”, vlasnici su pse odvodili iza paravana iza kojeg su čekali 30 sekundi prije povratka na startnu poziciju.
Nakon što su psi bili u stanju dvaput zaredom uspješno oponašati vlasnikove radnje, nakon čekanja od 30 sekundi, bili su spremni za testnu fazu. Psima je zadano 19 zadataka u osam različitih uvjeta – s radnjama koje su im poznate od prije, potpuno novim zadacima te onima za vrijeme kojih su psi bili ometani. Vrijeme koje su psi sa vlasnicima provodili iza paravana pritom se stalno produljivalo. S eksperimentom su prestali kad je to vrijeme iznosilo 10 minuta. Psi su pokazali svoju pamet ponavljajući radnje kojima su svjedočili postižući gotovo savršene rezultate pod različitim uvjetima.
“Statistički rezultati veoma su uvjerljivi”, kaže Fugazzi, “I pokazuju nam da su psi u stanju izvesti “odgođeno oponašanje.” To nam govori, dodaje ona, da psi imaju dugoročnu memoriju o činjenicama i događajima kojih se svjesno prisjećaju.
Fugazza i Miklósi nadaju se da će treneri pasa, posebno oni koji poučavaju pse vodiče i ostale radne pse, iskoristiti njihovu spremnost da uče promatrajući naše aktivnosti. “Oni to čine na tako prirodan način jer su prirodno predisponirani da se uz nas socijaliziraju”, kaže Miklósi. On i Fugazza savjetuju vlasnike i trenere pasa da razmisle o korisnim radnjama koje psi mogu naučiti gledajući nas, poput donošenja pošte, nošenja vrtnog alata ili da nam možda za vrijeme ovih ljetnih vrućina iz hladnjaka donesu hladno pivo.
Izvor: ScienceMag
