Istraživanja povezuju usamljenost s brojnim disfunkcionalnim imunološkim reakcijama, što nas navodi na zaključak da je usamljenost potencijalno opasna za zdravlje.
Istraživači su otkrili da ljudi koji su usamljeniji pokazuju znakove za većom mogućnosti aktiviranja latentnog (pritajenog) virusa herpesa. Također proizvode više proteina povezanih s upalom u odgovoru na akutni stres nego što proizvode ljudi koji se osjećaju društveno povezanijima.
Navedeni proteini upozoravaju na upale, a kronične upale se povezuju s brojnim bolestima, poput koronarne bolesti srca, dijabetesa tipa 2, artritisa i Alzheimerove bolesti, ali i s krhkosti i padom funkcija u starijoj dobi. Reaktivacija latentnog virusa herpesa je povezana sa stresom, što nam govori da usamljenost funkcionira kao kronični stresor koji aktivira slabu reakciju imunološkog sustava.
„Jasno je što nam pokazuje prethodno istraživanje – da su odnosi loše kvalitete povezani s brojnim zdravstvenim problemima, uključujući preuranjenu smrtnost i mnoge druge oblike vrlo ozbiljnih zdravstvenih problema. A ljudi koji su usamljeni sigurno osjećaju kao da su u lošim odnosima,“ kaže Lisa Jaremka, postdoktorandica na Institutu za istraživanje i bihevioralnu medicinu, na Sveučilištu Ohio i voditeljica istraživanja.
„Jedan od razloga zašto je ovo istraživanje važno jest korak prema razumijevanju kako usamljenost i međuljudski odnosi općenito utječu na zdravlje. Što više znamo o samom procesu, vjerojatnije da ćemo naći načina za borbu protiv tih negativnih efekata, a možda ih i preduhitriti. Ako ne poznajemo fiziološke procese, kako ih onda možemo promijeniti?“ pita Jaremka.
Rezultati se temelje na nizu istraživanja provedenih na dvije populacije: prva je bila skupina zdravih, iako pretilih, sredovječnih odraslih osoba, a druga je bila skupina odraslih osoba koje su preživjele rak dojke. Istraživači su u svim istraživanjima za mjerenje stupnja usamljenosti koristili UCLA-inu skalu usamljenosti, upitnik koji procjenjuje percepcije društvene izolacije i usamljenosti. Jaremka je predstavila istraživanje na godišnjem skupu Društva za osobnost i socijalnu psihologiju (engl. Society for Personality and Social Psychology) u New Orleansu.
Istraživači su prvenstveno nastojali dobiti snimku ponašanja imunološkog sustava povezanog sa usamljenošću, tako da su mjerili količinu antitijela u krvi koja se proizvode kad se aktivira virus herpesa. Sudionici su bile osobe koje su završile liječenje u razdoblju od dva mjeseca do tri godine prije početka istraživanja. Sudjelovalo je 200 osoba, prosječne starosti od 51 godine. Njihova je krv analizirana na prisutnost antitijela protiv Epstein – Barr virusa i citomegalovirusa (oba virusa su uzročnici mononukleoze).
Oba virusa su herpes virusi koji inficiraju većinu Amerikanaca. Otprilike polovica infekcija ne prelazi u bolest, no kad je osoba jednom zaražena, virus ostaje uspavan u tijelu i može se reaktivirati – što uzrokuje povišenu razinu antitijela ili titrove antitijela. Opet, često ne pokazuje nikakve simptome nego ukazuje na probleme regulacije u stanicama imunološkog sustava.
„Usamljeniji sudionici su imali višu razinu antitijela protiv citomegalovirusa nego manje usamljeni sudionici, te je ta povišena razina antitijela povezana sa simptomima boli, depresije i umora. Nije zabilježena razlika u razinama antitijela protiv Epstein – Barr virusa, vjerojatno zato što je reaktivacija ovog virusa povezana s dobi, a mnogi su od sudionika bili starije životne dobi, što znači da bi bilo teško otkriti reaktivaciju tog virusa povezanu s usamljenošću,“ objašnjava Jaremka.
Prethodna su istraživanja pokazala da stres može reaktivirati te viruse, što također rezultira povišenim titrom antitijela. „ Isti procesi koji su uključeni u stres i reaktivaciju tih virusa vjerojatno su uključeni i kod usamljenosti,“ povezuje Jaremka. „Usamljenost se smatra kroničnim stresorom na mnogo načina – ona je društveno bolno stanje koja može poprilično dugo trajati.“
U dodatnom nizu istraživanja, znanstvenici su pokušavali otkriti kako usamljenost utječe na proizvodnju proupalnih proteina, citokina u odgovoru na stres. Ova istraživanja su isto bila provedena na dvije populacije: prvu skupinu su činile 144 žene iz one prethodne skupine koja je preživjela rak dojke, a drugu skupinu su činile 134 pretile, sredovječne i starije odrasle osobe bez većih zdravstvenih problema.
Osnovni uzorci krvi uzeti su od svih sudionika, izloženih stresu – morali su improvizirati petominutni govor i mentalno izračunavati aritmetički zadatak pred kamerom i tročlanim žirijem. Istraživači su potom potaknuli reakciju imunološkog sustava pomoću lipopolisaharida, spoja koji se pronađe na staničnoj stijenki bakterije za koju se zna da aktivira imunološki sustav.
U obje su populacije osobe koje su usamljenije proizvele značajno veću razinu citokina pod imenom interleukin – 6 ili IL – 6 u odgovoru na akutni stres, nego li su to proizvele osobe u obje populacije koje su bile više društveno povezane. Razina drugog citokina, pod imenom faktor nekroze tumora-alfa, također je dramatičnije porastao kod usamljenijih sudionika, no rezultati su statistički značajni samo u jednoj studijskoj grupi – zdravi odrasli.
U studiji s osobama koje su preživjele rak dojke, istraživači su još testirali i razinu citokina pod nazivom interleukin 1 – beta, kojeg je također bilo više kod usamljenijih osoba.
Rezultati su bili isti i kada su istraživači kombinirali niz čimbenika, poput kvalitete sna, dobi i općeg zdravstvenog stanja.
„Otkrili smo određenu dosljednost kod koje usamljenije osobe u obje studije imaju više upala nego manje usamljene osobe,“ završava Jaremka. „Također je vrlo važna i ‘druga strana medalje’ – da osobe koje su društveno vrlo povezane, doživljavaju i pozitivnije rezultate, u ovom slučaju – manje upala.“
Izvor: Ohio State University
