Na gotovo 12 000 km iznad Zemlje, nevidljiv štit zaogrnuo je naš planet, a pomaže u zaštiti od škodljivih, superbrzih, ubojitih elektrona. Ovaj štit u stilu „Zvjezdanih staza” zaustavlja te zamršene elektrone na njihovom putu, te ih sprečava da naude astonautima ili da sprže naše satelite.
Kao što je opisano u časopisu Nature, ova nevidljiva barijera nalazi se unutar Van Allenovih pojasa radijacije. Taj štit čine dva prstena u obliku uštipka oko našeg planeta koji se pružaju i oko 40 000 km oko Zemlje. Unutarnji pojas pun je visokoenergetskih protona, a vanjski je pun visokoenergetskih elektrona.
Zaštitna polja otkrili su znanstvenici sa Sveučilišta Colorado analizom podataka kroz dvije godine. Podatke je sakupljala svemirska letjelica Van Allen Probes, koja oblijeće prstenove kako bi istraživala ponašanje visokoenergetskih elektrona u tom području.
Podaci su otkrili jasnu granicu na krajnjem rubu vanjskog pojasa, koja skreće nadolazeće visokoenergetske elektrone, koji su nazvani ultrarelativistički elektroni. Te čestice jure oko Zemlje brzinom malo manjom od brzine svjetlosti, brzinom od 160 000 km/s. Pretpostavljalo se da će ti elektroni lako prijeći pojas i upasti u gornju atmosferu prije nego što ih unište sudari s molekulama zraka. Međutim, na iznenađenje stručnjaka, pronašli su točnu granicu koju elektroni ne prelaze.
„Izgleda kao da elektroni nalijeću na stakleni zid u svemiru”, kaže voditelj istraživanja, Daniel Baker. „Slično kao i štitovi koje kreira polje sila, poput onih u „Zvjezdanim stazama” kojima je zadatak bio odbijati izvanzemaljske napade, i ovaj nevidljiv štit blokira opasne elektrone. I ovo je vrlo zbunjujuć fenomen.”
Kako bi identificirali to zagonetno polje sila, znanstvenici su istražili nekoliko različitih, vjerojatnih scenarija koji bi mogli stvoriti i održavati takvu barijeru. Razmotrili su i moguću sposobnost magnetskog polja Zemlje da na neki način zarobi elektrone i zaledi ih na mjestu, ili da radiosignali iz uređaja na Zemlji na neki način ometaju elektrone. No, s obzirom na ono što vide, nijedno od tih objašnjenja nema smisla.
Umjesto toga, spominju da oblak hladnog, električno nabijenog plina, koji je poznat kao plazmasfera, ima veliku ulogu u tom fenomenu. Ovaj divovski oblak počinje na samo 900 km iznad Zemlje, ali se rasteže tisućama kilometara u vanjsku, visokoenergetsku zonu Van Allenovog pojasa kojim dominiraju elektroni. Navode da niskofrekventni elektromagnetski valovi unutar oblaka koji proizvodi fenomen plazmasfernog šuma, mogu sasjeći te opasne elektorne.
Međutim, tim smatra da priča ne završava ovdje te očekuje da se pronađe više dokaza kako bi se cijela priča zaokružila. „Smatram da je ovdje ključna stvar nastavak promatranja ove regije na vrlo detaljan način, što možemo učiniti zahvaljujući snažnim instrumentima na sondi koja se kreće Van Allenovim pojasom”, kaže Baker.
Izvor: University of Colorado Boulder, Nature, Tech Time, LA Times
