Kako bi istražili kretanje meduza i paklara, John Dabiri i njegovi kolege sa Stanford Universityja stavili su životinje u tunele unutar kojih je voda prožeta mikroskopskim staklenim perlama, kako bi se spriječilo pravilno praćenje kretanja tekućine. Znanstvenici su otkrili da su obje vrste životinja stvarale koordinirane valove kako bi unutar tekućine stvorile vrtloge. Ti vrtlozi kretali su se uzduž životinja te stvarali područje niskog tlaka koje povlači životinje prema naprijed kroz vodu.
Gotovo sve životinje kretale su se prema naprijed guranjem tekućine prema natrag, bez razlike radilo se o zraku ili vodi. Kod plivača je ovaj oblik potiska povezan s područjima visokog tlaka koja se nalaze blizu tijela. Što je veći potisak, veća je i brzina kretanja. A ako vam brzina nije primarni cilj, onda će korištenje manje energije imati više smisla.
Potpuno drugačiji način kretanja, koji se bazira na usisu, a ne na odgurivanju od tekućine, predstavlja drugačija ograničenja u dizajnu, ali i mogućnosti za učinkovitije plivanje. To bi trebalo potaknuti ponovnu procjenu hipoteza o evolucijskim prilagodbama kod vodenih životinja. Nadalje, to bi trebalo potaknuti drugačije ciljeve pri dizajnu podvodnih vozila inspiriranih životinjama.
Tko zna, možda ćemo u skorijoj budućnosti istraživati oceane na Europi (Jupiterov mjesec, op.a.) koristeći robotske paklare i plašeći sve poluosjetilne oblike života. To će biti intrigantan zaplet pri stvaranju prvog kontakta.
