Paraliza sna povezana je s genetikom, tjeskobom i stresom

Ljudi koji su barem jednom doživjeli neobično iskustvo paralize sna znaju kakav je osjećaj nemogućnosti pomicanja vlastitog tijela dok pokušavaju zaspati ili se tek bude, a poznate su im i halucinacije neobičnog zastrašujućeg bića prisutnog u tom trenutku. Novo istraživanje pokazalo je da bi ovaj fenomen mogao biti nasljedan.

U istraživanju je sudjelovalo više od 800 blizanaca, te drugih braće i sestara, koji su odgovarali na pitanje jesu li ikad doživjeli paralizu sna. Rezultati su pokazali kako je genetika barem djelomično kriva za doživljavanje ovog prilično neugodnog iskustva.

Osim toga, osobe u istraživanju koje su bile tjeskobne, spavale su lošije ili su osjećale stres, češće su doživljavale paralizu sna.

Istraživači se slažu kako je ovo istraživanje razjasnilo barem mali dio onog što je još uvijek prilično misteriozna pojava. „Njen uzrok nam je još uvijek nepoznat, no smatramo da je ona povezana sa smetnjama u normalnom ciklusu sna”, rekao je Daniel Denis, psiholog sa Sveučilišta u Sheffieldu u Engleskoj i jedan od autora istraživanja objavljenog u veljači u časopisu Journal of Sleep Research.

Paraliza sna obično se pojavljuje tijekom faze sna koja se zove REM (eng. rapid eye movement), u kojoj ljudi obično sanjaju. U toj fazi mišići su obično paralizirani iz praktičnog razloga; time je, naime, onemogućeno kretanje tijekom sna i spriječen nastanak slučajnih ozljeda. Neki ljudi tijekom paralize sna doživljavaju i halucinacije zastrašujućeg bića koje sjedi na njihovim prsima i onemogućava im kretanje.

Ova pojava još uvijek nije dobro istražena, pa je tako jedno istraživanje pokazalo da će je tijekom života doživjeti tek 7% osoba, dok je prema drugom istraživanju doživljava čak 60% osoba. „Pojava je zapravo češća nego što se može očekivati”, rekao je Denis.

Međutim, uzrok paralize sna još uvijek je nepoznat, a ne zna se niti je li ona nasljedna. Kako bi to provjerili, Denis i njegovi kolege ispitali su više od 800 blizanaca i drugih braće i sestara u dobi između 22 i 32 godine na području Engleske i Walesa. Uspoređujući podatke jednojajčanih blizanaca, koji dijele većinu svojih gena, s podacima dvojajčanih blizanaca, koji dijele oko polovice svojih gena, istraživači su zaključili kako su geni odgovorni za više od 50% pojava paralize sna.

Također, otkrili su da je paraliza sna češća kod ljudi koji su tjeskobni, kod onih koji imaju teškoća sa spavanjem te onih koji su doživjeli stresna ili traumatska iskustva, kao što je teška bolest ili smrt u obitelji.

Istraživači su krenuli i korak dalje te proučili individualne gene koji bi mogli biti uključeni u pojavljivanje paralize sna, što dosad isto tako nije bilo istraženo. Pronađeno je kako osobe kod kojih je prisutna određena inačica gena nazvanog PER2 imaju veću vjerojatnost doživljavanja ovog fenomena. Denis dodaje kako ovo istraživanje, iako preliminarno, pokazuje da bi kontrola cirkadijurnih ritmova mogla biti povezana s pojavom paralize sna.

Zaključci su, međutim, ipak ograničeni nedostatkom većeg broja ispitanika, kao i nedostatkom ispitanika iz drugih dobnih skupina. Što je još važnije, istraživanje ne dokazuje da genetika ili stresni događaji uzrokuju paralizu sna, već samo da su povezani s tom pojavom. Tako npr. osoba koja je tjeskobna može zbog toga češće doživljavati paralizu sna, ali i doživljavanje paralize sna može osobu učiniti tjeskobnijom, objašnjava Denis.

„Najvažnija stvar koju smo naučili jest to da se čini da je paraliza sna nasljedna, te da su za to odgovorni geni koji utječu na obrasce spavanja i budnosti”, rekao je Denis.