Za razliku od Sunca koje će umrijeti relativno tiho, masivne zvijezde koje stižu na kraj svog života eksplodirat će kao supernove, izbacujući ogromne količine materijala.
U ovoj klasi, Supernova 1987A (SN 1987A) u susjednom Velikom Magellanovom oblaku zauzima iznimno posebno mjesto. Uočena 1987. godine, bila je prva supernova uočena prostim okom u 383 godine (eso8704) te je zbog svoje relativne blizine omogućila astronomima proučavanje eksplozije masivne zvijezde i njezinih posljedica detaljnije nego ikad prije. Stoga nije iznenađujuće da je samo nekoliko događaja u modernoj astronomiji dočekano s takvim znanstvenim entuzijazmom.
SN 1987A je astrofizičarski Eldorado (eso8711 i eso0708). Zbog nje je dobiveno nekoliko promatračkih “prvijenaca” poput detekcije neutrina iz kolapsirajuće unutarnje zvjezdane jezgre koji pokreću eksploziju, dokaza asimetrične eksplozije, izravnog promatranja radioaktivnih elemenata koji su proizvedeni tijekom eksplozije, opservacije nastanka prašine u supernovoj, kao i detekcije zvjezdanog i međuzvjezdanog materijala (eso0708).
Nova promatranja izvršena pomoću jedinstvenog instrumenta SINFONI na ESO-vom Very Large Telescopeu (VLT) dala su dublji uvid u ovaj nevjerojatan događaj jer su sada astronomi mogli izraditi prvu ikad napravljenu 3D rekonstrukciju središnjih dijelova eksplodirajućeg materijala. Taj prikaz pokazuje da je eksplozija bila jača i brža u nekim smjerovima no u drugim, što je dovelo do nepravilnog oblika čiji se pojedini dijelovi protežu dalje u svemir.
Prvi materijal koji je izbačen iz eksplozije putovao je nevjerojatnih 100 milijuna kilometara na sat, što je otprilike desetina brzine svjetlosti ili otprilike 100 000 puta brže od putničkog aviona. Čak i pri ovoj vrtoglavoj brzini trebalo mu je 10 godina da stigne do već postojećeg prstena plina i prašine koji je ranije izbacila umiruća zvijezda. Slike također prikazuju da drugi val materijala putuje 10 puta sporije i zagrijavan je radioaktivnim elementima stvorenim u eksploziji.
“Ustanovili smo distribuciju brzina izbačaja unutrašnje materije Supernova 1987A. Kako sama supernova eksplodira, nije još uvijek do kraja utvrđeno, ali način na koji je zvijezda eksplodirala utisnut je u taj unutrašnji materijal. Možemo vidjeti da ovaj materijal nije simetrično izbačen u svim smjerovima, nego se čini da ima preferirani smjer. Osim toga, taj je smjer različit od očekivanog s obzirom na smještaj prstena”, izjavila je glavna autorica Karina Kjær.
Takvo asimetrično ponašanje predviđeno je pomoću nekih od najnovijih kompjutorskih modela supernove, koji su otkrili da se tijekom eksplozije događaju nestabilnosti velike razine. Nova su promatranja stoga prva izravna potvrda takvih modela. SINFONI je vodeći instrument te vrste i samo je razina detalja koje on može dostaviti dozvolila timu da izvuče svoje zaključke iz njih. Napredni adaptivni optički sustav neutralizirao je zamagljujući efekt Zemljine atmosfere, dok je tehnika zvana spektroskopija integralnog polja dozvolila astronomima proučavanje nekoliko dijelova supernovine kaotične jezgre istovremeno, što je dovelo do izrade 3D prikaza.
“Spektroskopija integralnog polja posebna je tehnika gdje za svaki piksel dobivamo i podatke o prirodi i brzini plina. To znači da osim normalne slike također imamo i brzinu u smjeru zračenja. Kako znamo vrijeme koje je proteklo od eksplozije i znamo da se materijal kreće prema van slobodno, možemo pretvoriti tu brzinu u udaljenost. To nam daje sliku izbačenog unutarnjeg materijala viđenog sprijeda i bočno”, zaključuje Kjær.
Izvor: ESO
