Ono što povezuje različite vrste ovisnosti jest osjećaj da dovoljno nikad nije dovoljno… ili bar ne zadugo. Kako kod ovisnika nastupa progresija (ili, bolje rečeno, regresija) njihove ovisnosti, oni trebaju sve više određene supstance da bi iz nje izvukli što više zadovoljstva. Ključna riječ za sve ovisnosti jest “više”.
Od svih ovisnosti od kojih ljudi mogu patiti, pohlepa je u samom vrhu po svojim obilježjima drskosti, manipulativnosti i odvratnoj neosjetljivosti za potrebe i osjećaje drugih. Da ne spominjemo njihovu ekstremnu kratkovidnu i neodgovornu škrtost. Razgovarajte s nekim “nesretnim” multimilijunašem ili milijarderom (ako pronađete nekog koji je uopće voljan razgovarati s vama) i otkrit ćete da njihova “mega-potraga za srećom” jednostavno nema završnu točku. Oni nikad neće biti u mogućnosti reći: “To je taj zadnji milijun ili milijarda koji će mi napokon donijeti ostvarenje mog cilja”. Oni to nisu u stanju jer je sredstvo za postizanje cilja samo postalo cilj.
Naganjanje svake prilike za financijski dobitak praktički na štetu svega drugog u životu – za njih je kraj i početak svega. Da budemo iskreni, za ovo je kriv dopamin, moćna molekula odgovorna za osjećaj zadovoljstva i za motivaciju. Njihov cilj je stanje poznato u ovisničkom žargonu kao “high” (zapravo je to otpuštanje dopamina), u koje dolaze svaki put kad sklope neki posao, ostvare profit ili unište neku konkurenciju. I baš kao svi ostali ovisnici, s vremenom (zbog javljanja fenomena tolerancije i zavisnosti) oni će morati postizati sve više i više, kako bi zadovoljili potrebe ega koji se želi osjećati dobro sam sa sobom.
U principu, njihov “high” kojeg uzrokuje novac nema veze samo s oholosti koja ide s novcem, nego je to neka vrsta samocijepljenja. Ono protiv čega se “cijepe” gomilanjem bogatstva leži mnogo dublje i teško je prepoznatljivo – to su mučni osjećaji poput depresije, anksioznosti, krivnje i srama, osjećaji koji proizlaze iz vjerovanja usađenog negdje duboko u njima da možda uopće nisu u stanju biti dovoljno dobri. S vremenom su potrebni sve veći financijski uspjesi koji će podržavati omiljenu iluziju o njihovoj superiornosti nad drugima u ekonomskom smislu, najpogodniji narcistički “fiks” kojim će nastojati ukloniti bilo kakve preostale sumnje koje imaju o sebi.
Na etičkom nivou, najgore je što njihovim težnjama upravlja ego pa u težnji za svojim dostignućima često usput čine znatnu štetu ljudima na koje nailaze i njihovim interesima. Obično ljudi “zaraženi” pohlepom ne dolaze iz kreativnih umjetničkih krugova, već su to poduzetnici, investitori, špekulanti, zajmodavci, izvršni direktori i slična zanimanja iz poslovnih krugova. Najčešće je slučaj da njihov uspjeh zajednici pridonosi malo ili uopće ne pridonosi. Njihova je poduzetnost lukavo usmjerena u prijenos novca iz tuđih džepova u vlastite. Izrazito natjecateljski raspoloženi i agresivni, nemilosrdno će iskoristiti svaku priliku da ostvare profit, ne srameći se mijenjati strane, po potrebi, tijekom tog procesa.
Za njih je luksuz nužda (moj Ferrari, moja jahta, moje nekretnine). Čine sve da izgledaju dobro, a nastupi se vrlo pomno razmatraju. Za vrijeme materijalnih akvizicija u stanju su pomno prikriti (i od sebe i od drugih) jadan nedostatak svoje osobnosti i navući prigodnu masku.
Ipak, treba naglasiti da, koliko god im bio velik apetit za stvarima, njihova beskonačna požuda za stvaranjem novca nema mnogo veze sa stvarnom rastrošnosti. Za razliku od onih koji su ovisni o trošenju, odnosno imaju kompulzivnu potrebu za pretjeranim kupovanjem, što zna dovesti do nezamislivih dugova (šopingholičari), ovisnici o pohlepi ili o bogatstvu nisu usmjereni na trošenje i smanjivanje svog bogatstva već na njegovo stjecanje i održavanje. Nesvjesno povezuju osnovne ljudske vrijednosti s financijskom vrijednosti, što njihovo ponašanje vodi ka akumulaciji što većeg bogatstva kojeg onda koriste za stjecanje još više bogatstva. (To izjednačavanje vrijednosti razlog je zašto kod ozbiljnih gospodarskih prevrata postaju suicidalni. Oni tada imaju osjećaj da su ostali potpuno ogoljeni, bez ikakve osobne vrijednosti.)
Kaže se da nikad ne dobivamo ono što zapravo ne želimo. Kod ljudi opsjednutih stjecanjem, njihova nezasitna strast nije biti bogat, nego bogatiji… i još bogatiji. Neupitno je da se ne radi o zdravom, nego o bolesnom, začaranom krugu. Konačno, u najvećim dubinama njihovog srca, što im je tragično nepoznat teritorij, ne leži želja za bogatstvom već za ljubavlju, emotivnom bliskosti, neuvjetovanim prihvaćanjem (i samoprihvaćanjem) i “bogatim”, zadovoljavajućim odnosima.
Bez obzira koliko opsceno bogati mogu postati, sve su to stvari koje se ne mogu kupiti novcem.
Konačni debakl njihovih nastojanja nije samo spoznaja da im njihovi monetarni uspjesi nikad neće donijeti istinsku trajnu sreću i mir uma, zbog čega potajno pate. Tu je i rezultat njihove uzaludne potrage – različite vrste nesreća koje usput uzrokuju drugima. Sve to možemo zahvaliti i okruženju koje ovakve ovisnosti s veseljem ignorira ili slabo reguliranom kapitalističkom sustavu koji podupire brojne spekulacije motivirane pohlepom.
Izvor: Psychology Today
