Ljubljenje nije univerzalna pojava među ljudima, i čak i danas postoje kulture u kojima ono ne postoji. Prema tome, ljubljenje nije urođeno i intuitivno kao što nam se često čini, već izgleda da je ljubljenje naučeno ponašanje koje je evoluiralo od oblika hranjenja „usta-na-usta”.
No, postoje neke moderne kulture urođenika koje prakticiraju hranjenje „usta-na-usta”, ali ne i poljupce. Ljubljenje bi moglo biti i kulturalno određeni oblik njegovanja, ili u slučajevima strastvenog i erotičnog ljubljenja, zamjena i nadomjestak seksualnog odnosa.
Koji god razlog bio, ljubljenje nije svojstveno samo ljudima. Primati, poput bonobo majmuna, često se međusobno ljube; psi i mačke se međusobno ližu i njuškaju, čak se i puževi i insekti upuštaju u igru ticala. Moguće je da kod životinja nije riječ o ljubljenu već o međusobnoj njezi, njuškanju i komuniciranju, ali to ponašanje utječe i osnažuje povjerenje i povezanost između životinja.
Čini se da drevni vedski tekstovi iz stare Indije također govore o ljubljenju, a Kama sutra, koja je napisana otprilike oko 2. st., posvećuje cijelo poglavlje načinima ljubljenja. Neki antropolozi sugeriraju da su Grci erotično ljubljenje naučili od Indijaca kad je Aleksandar Veliki napao Indiju 826. pr. Kr.
Međutim, potreba za ljubljenjem možda nije nastala u Indiji, ali je vjerojatno nastala prije oralnih korijena vedskih tekstova. U Homerovoj Ilijadi, koja je nastala otprilike u 9. st. pr. Kr., trojanski kralj Prijam znakovito ljubi Ahilejevu ruku kako bi vratio sinovo tijelo.
U svojoj Povijesti Herodot piše o ljubljenju među Perzijcima, koji su osobu jednakog položaja pozdravljali poljupcem u usta, a one koji imaju malo niži položaj, poljupcem u obraz. Također je pisao da su Egipćani odbijali ljubiti Grke u usta jer su jeli govedinu, a krava je u Egiptu bila sveta životinja.
Ljubljenje se pojavljuje i u Starom zavjetu. Izdajući se za Ezava, Jakov poljupcem zavarava slijepog Izaka i tako krade očev blagoslov. U Pjesmi nad pjesmama također se govori o „poljupcima ustiju slađim od vina”. Za vrijeme Rimljana, ljubljenje postaje općeprihvaćeno.
Rimljani su ljubili partnere i ljubavnike, obitelj i prijatelje, ali i vladare. Raspoznavali su i nekoliko vrsta poljubaca: osculum – poljubac u ruku ili obraz, bastum – poljubac u usne, te savolium – strastveni poljubac. Rimski su pjesnici u svojoj poeziji slavili ljubljenje (između ostalih i Ovidije i Katul).
Rimski poljupci imaju i drugačiju svrhu, seksualnu, a ne samo političku ili socijalnu. U vremenima velike nepismenosti poljupcem su se potvrđivali razno razni ugovori (odatle potječe fraza „zapečatiti poljupcem”). Društveni status rimskog građanina određivao je dio tijela rimskog cara kojeg smije poljubiti, od stopala do obraza. Parovi su se vjenčavali poljupcem kojem svjedoči okupljena obitelj i gosti, običaj koji se održao sve do danas.
Običaj se mijenja padom Rima i probojem kršćanstva. Rani kršćani često su se pozdravljali „svetim poljupcem”, za koji se vjerovalo da prenosi duh jednog čovjeka drugome. Latinski anima znači i „dašak vjetra” i „duša” i kao i animus (um) potječe od indoeuropskog korijena ane- (disati, puhati).
Iako je sv. Petar govorio o „poljupcu milosrđa”, a sv. Pavao o „svetom poljupcu”, rane su crkvene zajednice izostavljale (nisu izrijekom zabranjivale) ljubljenje na Veliki četvrtak, dan kada je Juda poljupcem izdao Isusa. Izvan Crkve, ljubljenje se koristilo kao dokazivanje položaja i društvenog poretka, npr. podanici i vazali su ljubili plašt ili prsten vladara, dok su kršćani ljubili papuče Svetog Oca pape.
Nakon pada Rima, romantični je poljubac naizgled nestao na više od tisućljeća, da bi se pojavio krajem 11. st. pojavom tzv. udvaranja. Poljubac Romea i Julije svojevrsni je amblem ovog pokreta, koji je želio odvojiti udvaranje i miješanje obitelji i društva, te predstaviti romantičnu ljubav kao oslobađajuću, samodefinirajuću i potencijalno subverzivnu silu. Sudbina nesretnih ljubavnika podsjeća nas da takva bezbrižna sloboda ne dolazi bez rizika.
Moguće je i da je legenda o vampirima iskaz opasnosti – po zdravlje, status, ugled, budućnost i sreću – ljubljenja pogrešne osobe.
