Nikada nećemo znati zašto je Slavc napustio svoju obitelj. No, tijekom zime 2011. godine mladi je vuk napustio svoj teritorij i krenuo na epsko putovanje. Prve godine svog života proveo je u južnoj Sloveniji, a povremeno je svratio i do Hrvatske. Kako se približavao Božić, tako je Slavc krenuo na sjever.
Slavc je jedan od otprilike 4000 vukova koji žive na području Balkana koji već 20 godina nije poznat po velikim grabežljivcima. Europu, iako je najurbaniziraniji, industrijski najrazvijeniji i poljoprivredno najobrađivaniji kontinent, nastanjuje oko 12 000 vukova, 17 000 smeđih medvjeda i 9000 euroazijskih risova. Za usporedbu, u Africi trenutno živi oko 32 000 lavova, dok je u Indiji ostalo još samo otprilike 2000 tigrova.
lijevo: populacije vukova u Europi desno: karta Slavcova puta do Italije
Povratak europske „velike trojke“ rezultat je uspješne politike za očuvanje životinjskih vrsta. No, nisu svi sretni zbog toga. Dok omiljeni i cijenjeni grabežljivci polako naseljavaju područja iz kojih su nestali prije mnogo godina, pojavljuju se i davno zaboravljene tenzije između ljudi i zvijeri. Mogu li ljudi i divlje životinje živjeti zajedno u modernoj Europi?
Nekoliko mjeseci prije odlaska na put, Slavcu je stavljena GPS ogrlica koja nekoliko puta dnevno odašilje podatke o lokaciji. Do sredine prosinca bilo je jasno da je napustio svoj dom.
„Znali smo da se događa nešto neobično kada je Slavc prešao preko dvije autoceste daleko od svog teritorija“, navodi biolog Hubert Potočnika s ljubljanskog sveučilišta. Jedanput je Slavcov signal odaslan iz centra grada Vipave. Potočnik se zabrinuo da je vuk možda ustrijeljen, i kada je želio pozvati policiju primijetio je kako je vuk ponovno u pokretu. Tjedan dana kasnije, nakon prelaska 200 kilometara, Slavc je ušao u Austriju. Na Novu godinu stigao je na Dravu koju je te iste noći i preplivao.
lijevo: populacije medvjeda desno: populacije risova
Medvjedi, vukovi i risovi nekada su bili rašireni po cijeloj Europi, uključujući i britansko otočje, no stoljeća lova, protjerivanja i uništavanja staništa drastično je smanjilo njihove populacije. Do konkretnih podataka teško je doći, no „velika trojka“ je do sredine 20. stoljeća bila istrijebljena svugdje osim na najzabačenijim dijelovima Europe. 70-ih godina došlo je do promjene svijesti o životinjama, pa na snagu stupaju novi zakoni o zaštiti ugroženih vrsta. Ponovno pošumljavanje nakon Drugog svjetskog rata dovelo je do povratka vrsta o kojima ovisi preživljavanje grabežljivaca.
euroazijski ris (izvor: Wikipedia)Uz prirodno širenje došlo je do isplaniranih povrataka grabežljivaca na određena područja. Risovi su 70-ih i 80-ih godina naseljeni na nekoliko područja u srednjoj Europi, dok su se medvjedi ponovno našli na Pirenejima i talijanskim Alpama. Danas su te populacije uglavnom stabilne ili u porastu, uz nekoliko iznimaka.
Vukovi prednjače u ponovnoj kolonizaciji nekadašnjih staništa. 2012. godine promatrači ptica su u sjevernoj Danskoj ugledali vuka prvi put nakon 200 godina. Nekoliko tjedana kasnije pronađen je mrtav, a DNK analiza pokazala je da je stigao iz čopora koji obitava na granici Njemačke i Poljske. No, vjeruje se kako nije stigao sam te da se u Danskoj trenutno nalazi najmanje tri vuka.
Jedna od najvećih prepreka u prebrojavanju velikih grabežljivaca jest njihova tajnovitost i noćni način života. „Te životinje su majstori za skrivanje, posebice risevi“, navodi John Linnell iz Norveškog instituta za prirodne znanosti. U dvadesetogodišnjoj karijeri Linnell je risove vidio samo u prilikama kada bi ih ulovili da im ugrade ogrlice s odašiljačem. Rezultat toga su mnoge debate o stvarnom broju životinja u divljini. Kako je brojanje životinja gotovo nemoguće, znanstvenici se oslanjaju na indirektne metode, što znači rad s izmetom. „U šumi pokupite izmet i nosite ga u laboratorij gdje utvrđujemo vrstu, spol i identitet“, navodi Linnell.
Slovenija ima mrežu koju čini oko 2500 šumara, lovaca i volontera koji sakupljaju izmet, urin, dlaku i slinu s ubijene stoke te sve to šalju Thomazu Skrbinseku. Preko DNA analize moguće je procijeniti koliko jedinki otprilike ima u populaciji. Posljednji podaci pokazuju da je populacija u zadnje tri godine stabilna, tj. da broji između 40 i 50 jedinki ili 10 čopora.
GPS podaci, kao oni koje odašilje Slavcova ogrlica, daju nam novi uvid u način života. „Svi misle kako te životinje žive u šumama i nikada se ne sele, no podaci s ogrlica pokazuju da životinje prelaze ogromna područja“, objašnjava Linnell. Tako jedan ris, vuk ili medvjed može pokrivati područje od 1000 km² ili više. U gusto naseljenoj Europi to znači da su kontakti s ljudima neizbježni. Iako na starom kontinentu skoro nema područja bez ljudskih aktivnosti, čini se kako to grabežljivcima ne smeta. Čak niti gradovi nisu problem: u rumunjskom gradu Brasov medvjedi često kopaju po smeću u potrazi za hranom. 2008. godine zabilježen je i smrtni slučaj kada je medvjed napao čovjeka u centru grada.
Kako je Slavc napredovao kroz austrijska sela, farme i rubove gradova, Potočnik je postajao sve zabrinutiji zbog mogućeg susreta s farmerima. Zabrinutost je opravdana jer vukovi predstavljaju veliku opasnost za stoku. Medvjedi i risovi također napadaju stoku, no pošto žive samotnjačkim životom love pojedinačne životinje i ne uzrokuju velike štete. Do točnih podataka je teško doći, no procjenjuje se da godišnje strada između 50 000 i 100 000 komada stoke, uglavnom ovaca. Medvjedi također uzrokuju velike štete u košnicama, voćnjacima, na automobilima i zgradama. „Situacija se pogoršava“, zabrinuto govori predstavnik farmera Europske unije Pekka Pesonen.
Vlade europskih država godišnje isplaćuju milijune eura za odštete, što je rezultiralo pokretanjem inicijativa za ponovno vraćanje tradicionalnih metoda zaštite od divljih zvijeri, tj. postavljanje ograda, pasa i pastira. No, i te metode imaju ograničenja. Postavljanje ograda na planinske i šumovite terene je nepraktično, električne ograde zahtijevaju stalni nadzor, dok psi i pastiri predstavljaju dodatni trošak. Talijanski poljoprivrednici pružaju najveći otpor uvođenju tih metoda. „Neki od njih odbijaju metode iz principa“, navodi Valeria Salvatori s rimskog instituta za primijenjenu ekologiju. Pesonen je direktniji: „Niti jedan poljoprivrednik ne bi trebao prihvatiti nove troškove zbog grabežljivaca“. Lovci pak ne žele loviti vukove iz suosjećanja, no zabrinuti su zbog ugroženosti vrsta kao što je jelen.
Ponekad dolazi i do incidenata. Prošle godine grupa muškaraca iz Finske krenula je u ilegalni lov na vukove zbog, kako oni navode, povlaštenog statusa grabežljivaca. Prije no što su zaustavljeni ubili su tri vuka. Nakon toga vođa potjere počinio je samoubojstvo, a u oproštajnom pismu za svoju smrt okrivio je EU i pokrete za zaštitu prirode. Takav način ilegalnog lova dosta je raširen. Točni podaci nisu točni, no vjeruje se da je krivolov kriv za smanjenje alpskih populacija. Kao rezultat tih sukoba, u lipnju ove godine Europska unija je pokrenula platformu za suživot između velikih grabežljivaca i ljudi kako bi promovirala dijalog i razumijevanje. U nekim slučajevima to znači donošenje teških odluka. Grabežljivci su izrazito zaštićeni europskim zakonima (s iznimkom Estonije gdje je lov na risove dozvoljen), ubiti medvjeda ili risa zabranjeno je u cijeloj Europi. Vukovi su također zaštićeni, no u mnogim zemljama provode se odstreli da bi se populacije održale stabilnima. Za mnoge ljude to je korak unazad, no takve intervencije mogu pomoći vučjim populacijama, a kontrola broja vukova smanjit će tenzije između ljudi i životinja. „Dok god je lov human i reguliran možemo prihvatiti taj kompromis“, slaže se Linnell. Antropolog Garry Marvin sa sveučilišta u Roehamptonu, koji proučava konflikte između ljudi i životinja, vjeruje kako je suživot moguć: „Mislim kako možemo živjeti s velikim vučjim populacijama u Europi. Bitno je skupiti ekologe, biologe, lovce i farmere i navesti ih na razgovor. Niti jedna životinja ne uzrokuje toliku emocionalnu podjelu između ljudi kao vuk.“
Slavc je nekako uspio doći do Alpa bez upadanja u nevolje. U veljači se borio sa 6 metara visokim zapusima snijega, a ubrzo nakon toga ušao je u Italiju, gdje je na putu prema jugu prošao kroz nekoliko skijališta. U ožujku je Potočnik dobio snimku vučice iz parka Lessinia sjeverno od Verone, gdje je vuk prvi put viđen nakon 100 godina. „Šalili smo se kako je Slavc bio u potrazi za njom“, priča Potočnik. Slavc je nastavio put prema privatnom zoološkom vrtu gdje ga je najvjerojatnije privukla vučica. Kako nije uspio ući, krenuo je natrag na sjever. U travnju je Slavc napokon ušao u park Lessinia. Potočnik je zamolio kolege da provjere nekoliko GPS koordinata i, na njegovo iznenađenje, pronađena su dva para tragova. Kasnije te godine šumska kamera uslikala je dva vučića, što je prvi put otkada se prate vučje populacije da je došlo do parenja balkanskih i apeninskih vukova. Kako se vučja ljubav dogodila u blizini Verone, vučica je u medijima nazvana Julija. U kolovozu 2012. godine ogrlica je prestala slati podatke, tako da Potočnik više ne može pratiti Slavcove kretnje, no vjeruje kako je vučji par još uvijek zajedno. „Praćenje Slavca preko Europe dalo nam je jedinstveni uvid u tajni život vukova“, zaključuje Potočnik.
