Prava znanost iza legendi o zmajevima

Iako se zmajevi javljaju u legendama, prirodni svijet zapravo nudi obilje mogućnosti za životinje koje lete i izdišu vatru.

(Credit: Wikimedia)

ZNANOST O NEPOZNATOM

Zmajevi iz legendi možda ipak nisu toliko nevjerojatni jer prirodni svijet nudi obilje znanstvenih osnova za neke od fantastičnih stvorenja. Paleontolog Henry Gee našao je brojne primjere iz stvarnog svijeta, temeljene na prirodi i teorijskim mogućnostima, koji bi mogli objasniti sve, od vatre do letenja.

A za one koji smatraju da rasprave o zmajevima nemaju mjesta u području znanosti, Gee ima ovaj elegantni odgovor: „U znanosti se ne radi o poznatim stvarima, to bi bilo dosadno. Sva znanost koja je ugodna i vrijedna počinje kada osoba s vizijom pogleda izvan zidova, iza onoga što je poznato i postavlja pitanje: ‘Što ako?’ To je bolje od rutine i usmjerenosti prema nekom cilju.”

VATRA

Stvaranje vatre manji je problem nego što se moglo zamisliti. Sve što je potrebno je da zmaj može sintetizirati tekućinu koja može biti pohranjena u žlijezdi. Ta tekućina imala bi svojstvo da se lako zapali prilikom dodira sa zrakom. Raspon mogućih tekućina je velik, a za gmazove (i mnoge druge životinje) se zna da mogu stvoriti različite vrste neugodnih tvari kada su uzbuđeni i u strahu.

Buba bombarder (Stenaptinus insignis), primjerice, sintetizira mješavinu vodikovog peroksida i hidrokinona koje, kada je buba u opasnosti, oslobađa u ‘komoru za izgaranje’, gdje enzimi pokreću dvije tvari u reakciju jedne s drugom, pri tome se proizvodi otrovna tvar benzokinon i mnogo topline. Zatim na kraju buba kipuću tekućinu ubrizga prilično točno na nesretnog napadača.

UGRIZ ZMIJE KOJI PRŽI

Lako se može zamisliti biološka sinteza spoja koji se spontano zapali kada je izbačen nasilno u zrak. Jedan kandidat može biti organsko otapalo dietil etera. To je bezbojna, ali slatko-mirisna tekućina koja proizvodi mnogo vrlo zapaljive pare.

Nakon što dođe u dodir sa zrakom, dietil eter ne treba ulaziti u plamen za početak spaljivanja. Sve što treba je topli cilindar ili statički elektricitet generiran kretanjem tekućine iz jedne posude u drugu. Zmaj bi mogao držati zalihe tekućeg etera čvrsto u hermetički zatvorenim vrećicama, kao i u otrovnim žlijezdama, a nastao bi iz žlijezda slinovnica.

Prisilno kretanje tekućine kroz toplu usnu šupljinu i preko zubiju bilo bi dovoljno za paljenje i proizvodnju impresivnog žuto-narančastog plamena.

OSJEĆAJ POSPANOSTI

Osim svojih svojstava kao zapaljivog otapala, eter je također moćan anestetik. Samo miris etera je dovoljan da bi se čovjek osjećao pospano, a malo veća količina može vas nokautirati.

Eter može objasniti zašto su ljudi u prisutnosti zmajeva zapanjeni i nemoćni ili izgube svoje mišljenje.

LETENJE

Problem leta nije toliko vezan uz boravak u zraku nego kako se pokrenuti sa površine u zrak. Ključni parametar je nešto što se zove ‘opterećenje krila’, koji opisuje masu stvorenja ovisnu o površini krila.

Veliko biće može poletjeti, pod uvjetom da ima dovoljno velik raspon krila kako bi podržao svoju težinu i postigao određeni minimum za polijetanje. Ovo polijetanje ovisi o krilnom opterećenju.

Najmanji pterosauri, daleki rođaci gmazova, ptica i dinosaura, nisu bili veći od vrabaca. Najveći je, međutim, imao raspon krila od 9 do 11 metara, koliko i mali avion. Međutim, kosturi pterosaura izgrađeni su izvanredno laki.

Ptice su vrlo lake za njihovu veličinu jer su mnoge njihove kosti šuplje. Pterosaur je tu tendenciju doveo do ekstrema, a rezultat su ogromna krila i vrlo nisko opterećenje krila.

PREVIŠE NOGU

Poseban problem sa zmajevima je da imaju previše udova za normalnog gmaza. Imaju krila uz četiri potpuno razvijene noge. Svi ostali kopneni kralježnjaci nemaju nikada više od četiri uda raspoređenih u dva para, prednji i stražnji, a krila letećih kralježnjaka su uvijek preinake prednji udova.

Najjednostavnije rješenje je u pretpostavci da je dodatni par krila proizvod neke vrste mutacije. Engleski genetičar William Bateson (1861.-1926.) shvatio je da postoji posebna kategorija čudovišta u kojih su organi, kao što su noge ili krila, razvijeni savršeno normalno, ali normalno je umnoženo ili na krivom mjestu. Za njih je skovao riječ ‘homeosis’ koja se odnosi na ovaj fenomen.

Trebalo je više od 80 godina prije nego što je genetska osnova ‘homeosis’ dobila razumijevanje. U radu na kalifornijskom Institutu za tehnologiju u Pasadeni, Edward Lewis otkrio je da su transformacije povezane s prepoznatljivim nakupinama gena – barem u voćne mušice Drosophilia melanogaster, eksperimentalne životinje u genetskim laboratorijima već više od jednog stoljeća.

Poremećaj dovodi do prepoznatljivih mutacija u kojima se razvijaju noge na mjestu antene, ili kod žaba koje razviju dodatni par nogu.

Tražili ste na googlu: