U izoliranoj skupini otoka u Pacifičkom vatrenom prstenu, stanovnici podnose vulkane, tsunamije, gustu maglu, strme klifove te duge i prohladne zime. Hm, zvuči domaće?
Barem može biti za stanovnike Kurilskog otočja, arhipelaga dugog oko 1300 kilometara koji se proteže od Japana do Rusije. Otoci, nastali kolizijom litosfernih ploča, danas su gotovo napušteni, no antropolozi su otkrili da su tisuće ljudi živjele ovdje uz prekide još od 6000. p.K., opstajući unatoč prirodnim katastrofama. “Želimo identificirati granice prilagodljivosti, odnosno koliko su ljudi `elastični`” kaže Ben Fitzhugh, izvanredni profesor antropologije na Sveučilištu Washington.
“Promatramo otoke kao mjerilo ljudske sposobnosti naseljavanja i uzdržavanja samih sebe.” Shvaćanje zbog čega su stanovnici ostali i kako su preživjeli može nam dati informacije kako se prilagoditi modernim povredivostima, uključujući klimatsku promjenu. Otkrića također imaju implikacije za ponovno `stajanje na noge` nakon suvremenih katastrofa, kao što je tsunami koji se dogodio u Indoneziji 2004., uragani Katrina i Rita ili prošlogodišnji potres na Haitiju. Fitzhugh vodi međunarodnu skupinu antropologa, arheologa, geologa i znanstvenika koji proučavaju Zemlju i atmosferu u proučavanju povijesti ljudskog naseljavanja Kurilskog otočja. O otkrićima skupine raspravljalo se 20. veljače tijekom predavanja
“Razine povredivosti i prilagodljivosti na primjeru ljudskog naseljavanja Kurilskog otočja” na godišnjem skupu Američkog udruženja za napredak znanosti u Washington D.C.-u. Znanstvenici proučavaju otoke u središnjem dijelu Kurila, od otoka Urup na jugu do otoka Onekotan na sjeveru – oko 75 posto otočnog lanca. Tijekom tri ekspedicije pronašli su male zemunice, lončariju, kameno oruđe, bodljikave vrške harpuna i druge ostatke života otočana vezanog uz ribarenje i hranjenje stoke. Znanstvenici smatraju da su ljudska naselja postojala u tri različita vala, od kojih je prvi bio od 6000. p.K., dok je najnoviji započeo 1200. godine. Fitzhugh je pronašao dokaze da su nakon vulkanskih erupcija i tsunamija ljudi napustili naselja, ali su se s vremenom vratili. Fitzhugh i njegova istraživačka skupina otkrili su da su mobilnost, socijalne mreže i poznavanje lokalnog okoliša pomogli autohtonom stanovništvu da prežive.
“Imati rođake i prijatelje na drugim Kurilima značilo je da su, kad bi došlo do lokalne katastrofe, ljudi mogli privremeno iseliti i doseliti se svojim rođacima na obližnjim otocima” kaže. Poznavanje i razumijevanje lokalnog okoliša također je pomoglo ljudima u preživljavanju u stalno maglovitom, mračnom i prohladnom okolišu. Budući da magla može potpuno obaviti otoke, stanovnici nisu mogli ploviti između otoka na način da samo usmjere brod prema destinaciji. Fitzhugh i njegovi suradnici pretpostavljaju da su autohtoni Kurilci umjesto toga koristili kretanje ptica, vodene struje i temperaturu vode za navigaciju. Fitzhugh kaže da je smanjenje stanovništva Kurila manje povezano s okolišnim izazovima, a više s promjenama u socijalnim i političkim utjecajima, kao što su sukobi između Rusije i Japana radi kontrole nad Kurilima. Dodaje da kao globalno društvo u razdoblju promjena u okolišu moramo zaštititi sposobnost malih i osjetljivih populacija da se same održavaju.
“To nije nešto što će prirodno postati jedan od glavnih prioriteta velikih političkih sustava bez usklađenih nastojanja” kaže Fitzhugh. Rad je dio Projekta Biokompleksnost Kurila koji financiraju Nacionalna zaklada za znanost i Sveučilište Washington, uz dodatnu potporu Ruske akademije znanosti i Japanskog društva za promicanje znanosti.
Izvor: University of Washington
