Connect with us

Znanost

Foto: Pixabay/Izvor: ScienceAlert

Genetika

Prirodna selekcija na djelu: koji geni nestaju iz današnje populacije ljudi

Geni povezani s Alzheimerovom bolesti i teškim pušenjem puno su manje prisutni kod ljudi s dužim životnim vijekom, što ukazuje na to da prirodna selekcija još uvijek oblikuje našu vrstu, usprkos našoj mješavini pameti i samosvijesti.

U masovnoj genomskoj studiji koja je obuhvatila više od 170 tisuća ljudi iz cijene Britanije i Sjedinjenih Država, istraživači su identificirali niz pojedinčanih gena i genskih skupova koji slikaju sliku načina na koji se naš genom polako razvija – evoluira – iz jedne generacije u drugu.

Istraživači sa Sveučilišta Kolumbija, Genomskog centra u New Yorku i Sveučilišta Cambrigde odlučili su napraviti kritičan korak u postizanju prilično ambicioznog cilja – izravno mjeriti ljudsku evolucijsku sposobnost.

Na nevjerojatno dugoj vremenskoj skali lako je vidjeti kako su anatomski moderni ljudi polako mijenjali veličinu i oblik.



U kraćim vremenskim razmacima uspjeli smo usporediti kako su geni došli i otišli kako bismo se mogli prilagoditi našem okruženju.

Promjene u prehrani dovele su do takve adaptacije brojnih populacija gdje se razvila tolerancija na laktozu u proteklih 20 tisuća godina, primjerice.

Prije otprilike 10 tisuća godina, promjena u genu HERC2 dala nam je prve plave oči, primjerice – osobina koja je sad široko rasprostranjena u nekim dijelovim svijeta.

Čak i nedavno naša tranzicija u gradove odabrala je određene gene koji umanjuju rizik zahvaćanja teških bolesti poput tuberkuloze i gube.

Nema razloga za pomisao da ljudi više nisu pod utjecajem prirodne selekcije, čak i ako ta selekcija više ima osjećaj “urbanog” nego “prirodnog”.

Zapravo, prethodna istraživanja sugeriraju da se u posljednjih 40 tisuća godina evolucija Homo sapiensa nije samo nastavila, već i ubrzala.

Da bis vidjeli kako naši trenutni geni doprinose sposobnosti vrste, i potencijalno otkrili nešto o razvoju evolucije u budućnosti, znanstvenici su bacili široku mrežu oko velikog dijela naše globalne populacije da bi otkrili koje su vrste gena povezane s našom dugovječnosti.

Tim je kombinirao podatke 57.696 pojedinaca iz studije Zdravlje i starenje odraslih, sekcije Istraživanje genetske epidemiologije s detaljima o 117.648 roditelja sudionika iz britanske Biobanke.

“Radi se o suptilnom signalu, ali pronašli smo genetske dokaze da se prirodna selekcija odvija i u modernoj ljudskoj populaciji”, rekao je istraživač Joseph Pickrell sa Sveučilišta Kolumbija.

Jedan primjer je frekvencija mutacije u genu CHRNA3, koji kodira za podjedinicu nikotinskog acetilkolinskog receptora.

Istraživanje je pokazalo značajno smanjenje prevalencije ove varijacije među muškarcima koji ulaze u srednju dob, što ukazuje da snažnija ovisnost o nikotinu polako nestaje iz naše globalne populacije.

Druga varijacija koja bi mogla biti na putu je ona gena ApoE ε4, koji kodira za vrstu proteina koja prenosi kolesterol i podržava oporavak ozljeda u mozgu.

Izvršenje ove varijacije proteina povećava vjerojatnost razvoja Alzheimerove bolesti. Istraživanje je pokazalo značajno smanjenje prisutnosti gena kod žena starijih od 70 godina.

Iako nijedno otkriće samo po sebi nije iznenađujuće, istraživači su očekivali pronaći opasnije varijante svakog od ovih gena.

Činenica da ih nisu uočili sugerira da je moguće da su ti geni već pročišćeni iz naših populacija jer su pojedinci bez tih gena nadmašili one koji ih imaju.

“Može biti da muškarci koji ne nose ove štetne mutacije mogu imati više djece, ili da muškarci i žene koji žive duže mogu pomoći u brizi za unuke, što povećava njihove šanse za preživljavanje”, rekla je istraživačica Molly Przeworski sa Sveučilišta Kolumbija.

Pored tih dviju čestih mutacija, istraživači su identificirali hrpu drugih osobina koje nose geni povezane s kraćim životnim vijekom, uključujući visoke razine LDL (tzv. loša vrsta) kolesterola, viši indeks tjelesne mase, bolesti srca i, u manjoj mjeri, astmu.

Geni koji odgađaju pubertet i trudnoću također su, čini se, izabrani zbog svog doprinosa dužem životnom vijeku, u skladu s prethodnim istaživanjima koja su pokazala da je raniji početak puberteta povezan s višim rizikom dijabetesa tipa 2 i angine.

Iako je primamljivo ekstrapolirati ove nalaze u predviđanja kako će naša vrsta izgledati u dalekoj budućnosti, važno je spomenuti i da naša okolina – uključujući medicinu i tehnologiju – uvijek može ubaciti jednu-dvije divlje karte.

“Okoliš se neprestano mijenja”, rekao je voditelj istraživanja Hakhamanesh Mostafavi sa Sveučilišta Kolumbija.

“Osobina povezana s dužim životnim vijekom u jednoj populaciji danas ne mora biti od pomoći generacijama ispred nas ili čak drugim populacijama današnjice.”

Više podataka, kao i obično, pomoći će bolje odrediti promjene naših genoma koje se odvijaju iz generacije u generaciju, kao i načine na koje bi ovi geni mogli pomagati ili otežavati sposobnost preživljavanja populacije.

Kada je riječ o prirodnoj selekciji, ljudi su i dalje daleko od kontroliranja svoje genske sudbine.

Istraživanje je objavljeno u časopisu PLOS Biology.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Više u Genetika

Popularno

Na Vrh