Svjetlucavi metal imena orihalcij, za kojeg su drevni Grci smatrali da je pronađen na Atlantidi, otkriven je u olupini broda koji je potonuo prije 2600 godina blizu obale Sicilije. Grumeni metala prevozili su se do Gele u južnoj Siciliji, vjerojatno iz Grčke ili Male Azije. Brod koji ih je nosio vjerojatno je zapeo u oluji i brod je potonuo samo nadomak obale Sicilije. „Olupina je datirana u prvu polovicu 6. stoljeća”, izjavio je Sebastiano Tusa, nadzornik sicilijskog Odjela mora. „Pronađena je otprilike 300 m od obale Gele na dubini od 3 metra.” Napomenuo je i da su tih 29 poluga pronađenih na pješčanom dnu jedinstveno otkriće. “Nikad nije viđeno ništa slično tome”, kaže Tusa. „Znamo za orihalcij preko antičkih tekstova i nekoliko ornamenata.”
Orihalcij je dugo bio misteriozni metal oko kojeg su se vodile mnoge rasprave o njegovom sastavu i podrijetlu. Prema Grcima, izumio ga je Kadmo, grčko-fenički mitološki lik. Grčki filozof Platon učinio je orihalcij legendom u svojem dijalogu „Kritija”. Opisujući Atlantidu „okupanu crvenim sjajem orihalcija”, napisao je i da je taj metal po vrijednosti odmah iza zlata, te da je iskopan na mitskom otoku koji je zaklanjao Posejdonov hram, njegove zidove, stupove i podove. Danas se većina učenjaka slaže da je orihalcij legura slična plehu, koja se u antičkom dobu proizvodila pomoću cementacije. Taj proces postignut je reakcijom rude cinka, drvenog ugljena i metala bakra u retorti (posuda za destilaciju). Dario Panetta analizirao je tih 39 poluga uz pomoć ultracrvenog zračenja i otkrio je da je riječ o leguri od 75 – 80% bakra, 15 – 20% cinka te malim postocima nikla, željeza i olova.
„Ovo otkriće potvrđuje da je oko stoljeća nakon svog osnutka, Gela postala dobrostojeći grad s majstorskim radionicama specijaliziranim za skupe predmete”, nastavlja Tusa. Tih 39 poluga bilo je namijenjeno tim radionicama, u kojima bi se iskoristile za visokokvalitetne dekoracije.
Prema Enricu Mattievichu, umirovljenom profesoru fizike koji je poučavao na Sveučilištu Rio de Janeiro, poluge nisu pravilno napravljene od orihalcija. „Očito ima kvržica u metalu, u leguri bakra, cinka i olova”, objašnjava. Mattievich, koji je vodio brojna istraživanja u fizici što se tiče mineralogije, paleontologije i arheologije, jedan je od znanstvenika koji se ne slaže sa sličnošću orihalcija s plehom. Dok ostali znanstvenici taj misteriozni metal uspoređuju s jantarom i drugim legurama na bazi bakra, Mattievich vjeruju da je orihalcij podrijetlom iz Anda i da ga je razvila civilizacija Chavin od 1200. pr. Kr. do 200. pr. Kr.
Prema znanstveniku, koji u svojoj knjizi „Putovanje u mitološki Inferno” tvrdi da su antički Grci otkrili Ameriku, legura s „vatrenim šarama” slična Platonovom opisu pronađena je u setu metalnih jaguara u stilu kulture Chavin i sastojala se od 9% bakra, 76% zlata i 15% srebra.
Bez obzira na podrijetlo orihalcija, planovi Tuse i njegovog tima su istražiti olupinu i otkriti sav teret. „Dat će nam vrijedne informacije o drevnoj povijesti ekonomije u Siliciji”, zaključuje Tusa.
