Svi smo mi barem jednom iskusili na novom mjestu osjećaj da smo sigurno već bili ovdje. Čudesan osjećaj, popularno zvan déjà vu, događa se kad osjećamo da nam je nova situacija otprije poznata, iako postoje dokazi da se situacija nije mogla prethodno dogoditi.
Dugo vremena ovaj se jeziv osjet pripisivao svačemu, od paranormalnih smetnji do neuroloških poremećaja. Međutim, posljednjih godina, kako se sve više znanstvenika počelo baviti tim fenomenom, proširile su se brojne teorije o déjà vu-ju koje sugeriraju da se ne radi samo o zastoju u memorijskom sustavu našeg mozga. Izvještaj psihologice s Colorado State University, Anne M. Cleary, objavljen u Current Directions in Psychological Science, časopisu Društva psihološke znanosti, opisuje otkrića o déjà vu-ju, uključujući brojne sličnosti između déjà vu-ja i našeg shvaćanja ljudskog pamćenja prepoznavanjem.
Pamćenje prepoznavanjem tip je pamćenja koji nam omogućava da shvatimo kako smo ono što trenutno doživljavamo već bili doživjeli prije, kao primjerice kad prepoznamo prijatelja na ulici ili čujemo poznatu pjesmu na radiju. Mozak fluktuira između dva različita tipa pamćenja prepoznavanjem: prisjećanja i upoznatosti. Prepoznavanje temeljeno na prisjećanju događa se kad možemo točno odrediti slučaj kad se trenutna situacija već dogodila u prošlosti. S druge strane, kod prepoznavanja temeljenog na upoznatosti, događa se da nam se naša trenutna situacija čini poznata, no ne sjećamo se kad se točno dogodila u prošlosti. Primjerice, vidimo poznatog čovjeka u trgovini, no jednostavno se ne možemo sjetiti odakle ga znamo. Za déjà vu se vjeruje da je primjer prepoznavanja temeljenog na upoznatosti – tijekom déjà vu-ja uvjereni smo da prepoznajemo situaciju, no nismo sigurni zašto.
Cleary je provodila eksperimente u kojima je testirala prepoznavanje temeljeno na upoznatosti u kojima su sudionici dobili listu imena slavnih osoba. Kasnije im je pokazana zbirka fotografija slavnih osoba; neke su fotografije odgovarale imenima na listi, neke fotografije nisu. Dobrovoljcima je rečeno da identificiraju slavne na fotografijama i naznače kolika je vjerojatnost da se imena slavnih nalaze na listi koju su prethodno vidjeli. Rezultati su bili iznenađujući. Čak i kad dobrovoljci nisu mogli identificirati slavne osobe na fotografiji, imali su svijest o tome koja su imena prethodno proučili, a koja nisu. Odnosno, nisu mogli identificirati izvor svoje upoznatosti sa slavnom osobom, no znali su da im je slavna osoba poznata. Cleary je ponovila pokus zamijenivši slavne osobe sa slavnim mjestima (kao što su Stonehenge i Taj Mahal) i dobila slične rezultate. Ova otkrića pokazuju da su sudionici spremili mali dio sjećanja, no to je sjećanje bilo maglovito pa ga nisu mogli povezati s novim doživljajima.
Cleary je također provela pokuse kako bi otkrila koje značajke ili elementi situacija mogu potaknuti osjećaj upoznatosti. Sudionici su morali proučiti nasumičnu listu riječi. Tijekom testiranja prepoznavanja riječi, neke riječi u testu bile su slične prethodnim riječima, iako možda samo po zvuku, no dobrovoljci su spomenuli da su osjetili upoznatost s novim riječima, iako se nisu mogli prisjetiti prethodnih riječi koje su slično zvučale i time bile izvor te upoznatosti. Prethodno istraživanje također je pokazalo da ljudi osjećaju upoznatost kad im se pokaže vizualni fragment koji sadrži izolirane geometrijske oblike koje su ranije doživjeli. Ovo nam sugerira da poznati geometrijski oblici mogu stvoriti osjećaj da smo ranije vidjeli čitav novi prizor.
Ovi rezultati podupiru ideju da se događaji i epizode koje doživljavamo pohranjuju u naše pamćenje kao zasebni elementi ili dijelovi događaja. Déjà vu se može dogoditi kad nas specifični aspekti trenutne situacije podsjećaju na određene aspekte situacija koje su se prethodno dogodile; ako postoji puno preklapanja među elementima novih i starih situacija, imamo snažan osjećaj upoznatosti. „Postoje mnoge paralele između objašnjenja déjà vu-ja i teorija ljudskog pamćenja prisjećanjem“, zaključuje Cleary. „Teorije o prepoznavanju temeljenom na upoznatosti i laboratorijske metode koje smo koristili u proučavanju mogu biti posebno korisne za razjašnjavanje procesa koji uzrokuju doživljaje déjà vu-ja.“
Izvor: Association for Psychological Science