Kada beba plače roditeljima srce počne ubrzano raditi, povisuje se tlak, znoje se dlanovi i steže se želudac. Odnosno, aktiviraju nam se instinkti i imamo potrebu zadovoljiti njezine potrebe. Baš zato je tako teško ostaviti bebu da plače jer to ide protiv roditeljskih nagona koji nam pomažu da joj osiguramo ono što joj je potrebno
Pojavilo se istraživanje prema kojem je metoda “neka se isplače” i tako uspava sasvim u redu. Problem kod ovog istraživanja je u tome što je rađeno na vrlo malom uzorku od svega 43 bebe. Također se bavilo kratkotrajnim efektima metode ne vodeći računa o sada već dobro poznatim saznanjima o načinima na koji djeca doživljavaju i ispoljavaju stres.
Tako recimo neka djeca koja doživljavaju iznimno visoku razinu stresa i trpe fiziološke promjene (ubrzani rad srca, nepravilno disanje) mogu se povući u sebe i ne izražavati svoje emocije. Dok recimo ona koju netko tješi iako su pod stresom, ne trpe fiziološke posljedice. Produljeno plakanje izaziva fiziološke promjene Tako je dr. Margot Sunderland kroz dugogodišnji rad s djecom u Centru za mentalno zdravlje djece u Londonu ustanovila da produljeno plakanje kod beba izaziva fiziološke promjene. Tako recimo dolazi do povišenog krvnog tlaka, nepravilnog rada srca, nepravilnog disanja, pada imunološkog sustava te smanjenja lučenja hormona rasta. Osim ovih reakcija, smatra da se razvijaju i psihološki problemi koje se očituju tek kasnije u životu u vidu nemogućnosti nošenja sa stresom ili pak nemogućnošću ostvarivanja emotivnih veza. Prema njoj, prestanak plača ne znači da se beba i smirila već da je došlo do procesa koji zove “Protest, Očaj, Otuđenost”. Odnosno, s bebinog stajališta, ‘zašto da plačem kada me nitko ne čuje i nikome nije stalo do mene’.
Neonatolog Howard Chilton pak smatra da u prvim mjesecima života beba mora uspostaviti emotivnu vezu s roditeljima, procijeniti koliko se može pouzdati u njih te spoznati koliko je željena i voljena. Ovo je i vrijeme kada beba uči od roditelja o novoj okolini i kako se nositi s stresom. Stoga ostavljanje bebe u mračnoj sobi da se uspava plakanjem stvara osjećaj nepovjerenja i nesigurnosti. Plač je sinkroniziran s reakcijom roditelja Pedijatar i stručnjak za dječji razvoj, dr. Harvey Karp smatra da bebama treba jako puno fizičkog kontakta i pažnje jer im je to neophodno za psihički i fizički razvoj. Mozak tek treba proći kroz ogroman razvoj i opremljen je onim osnovnim za preživljavanje, odnosno refleksima. Jedan od njih je i plač. Koliko je važan govori i činjenica da je sinkroniziran s reakcijama roditelja. Kada beba plače roditeljima srce počne ubrzano raditi, povisuje se tlak, znoje se dlanovi i steže se želudac. Odnosno, aktiviraju nam se instinkti i imamo potrebu zadovoljiti njezine potrebe. Baš zato je tako teško ostaviti bebu da plače jer to ide protiv roditeljskih nagona koji nam pomažu da joj osiguramo ono što joj je potrebno. S tim da je bitno naglasiti da bebe nikada ne plaču bez razloga, već zbog gladi, žeđi, umora, boli, neke neugode ili straha.
Ostavljanje bebe da se plačem uspava ima za posljedice iznimno izražen strah od odvajanja, probleme s uspavljivanjem i spavanjem. Kod te djece se u kasnijoj dobi javljaju problemi s kontroliranjem emocija i problemi u socijalizaciji. Da bi se sve to izbjeglo i razvili zdravi obiteljski odnosi koji se temelje na razumijevanju i povjerenju između roditelja i djece, treba ih graditi od samih početaka. Ponekad je teško i iscrpljujuće zadovoljavati bebine potrebe, ali ako ih se osluškuje i ako roditelji slijede svoje instinkte, njihova nova uloga će im biti puno lakša.
