Iako većina ljudi pri spomenu na Rimsko Carstvo odmah pomisli na rimsku vojsku, gladijatore, cara i Senat, nemali je broj onih koji se prisjete javnih kupki, zahoda sa sustavima za osobnu higijenu, razvijene kanalizacijske mreže, kao i sustava akvedukta koji su dovodili pitku vodu u rimske gradove i naselja. Ipak, sve navedeno nije uspjelo zaštititi Rimljane od najezde mikroba, koja je prema nedavnim istraživanjima bila izraženija od one iz ranijih razdoblja željeznog doba.
Uspoređujući arheološke ostatke iz antičkih septičkih jama, kanalizacijskih odvoda i odlagališta smeća, kao i rimskih grobišta, znanstvenici s odjela za arheologiju i antropologiju pri University of Cambridge, a pod vodstvom prof. Piersa Mitchella, došli su do zaključka kako je čistoća u rimsko doba ustvari nazadovala, nasuprot uvriježenom mišljenju o visokim standardima rimske higijene
Ostaci Karakalinih termi u Rimu (FOTO: Wikipedia/Agnete)
„Čini se kako napredni sanitarni čvorovi koje su izgradili Rimljani nisu unaprijedili zdravstvene uvjete onako kako bismo to očekivali”, izjavio je Mitchell u intervjuu za Discovery News. Štoviše, Mitchell je tijekom istraživanja otkrio kako su najrašireniji crijevni paraziti u rimsko doba bile trihinele i gliste koje se obično šire hranom kontaminiranom fekalijama. „Mogli su se širiti pripremanjem hrane nečistim rukama ili, pak, korištenjem ljudskog izmeta kao gnojiva”, otkrio je prof. Mitchell.
Uz navedene mikrobe, valja spomenuti kako je rimsko stanovništvo često mučila i Entamoeba histolytica, praživotinjica koja izaziva dizenteriju, obilježenu proljevom, krvavom stolicom, abdominalnom boli i povišenom tjelesnom temperaturom. Navedena se u organizam vjerojatno unosila konzumacijom vode zaražene ljudskim izmetom.
Osim mikroba, Rimljane su mučili i raznoliki nametnici, poput ušiju i buha. Štoviše, dotičnih u rimskim gradovima nije bilo ništa manje nego u srednjem vijeku, inače poznatom po strahu od kupanja. Podsjetimo, poznato je kako su se Rimljani redovito kupali, a koristili su i zahode opremljene sustavima za ispiranje.
„Neću tvrditi kako su navedeni sustavi bili beskorisni. Javni zahodi bili su korisni u gradovima, dok su javne kupke ljude činile čistijima i manje smrdljivima. No, sve upućuje na to da dotični nisu poboljšali zdravstvene uvjete na način kako bismo to očekivali, pa se moramo upitati zašto”, konstatirao je Mitchell.
Trenuci opuštanja u rimskom zahodu (FOTO: Rome Across Europe)
Jedno od mogućih objašnjenja takvog stanja možda leži u uredbi koja je nalagala čišćenje gradskih ulica od nakupljenog izmeta i odlaganje dotičnog na selu, koji se potom koristio za gnojidbu usjeva. Produkt takvih usjeva bila je hrana kontaminirana parazitima, koju su potom konzumirali brojni Rimljani.
Osim toga, valja napomenuti kako ni sve rimske kupke nisu bile oličenje čistoće. Naprotiv, u nekima od njih voda se rijetko mijenjala, a kako su dotične bile mjesto okupljanja velikog broja ljudi, cijeli je prostor vrvio raznim gadostima.
Istraživanje je otkrilo kako su diljem Carstva bila raširena i jajašca riblje trakavice, za razliku od ranijih razdoblja željeznog i brončanog doba. Osnovni razlog tolike rasprostranjenosti navedenog tipa trakavice jest rimska opčinjenost s tzv. Garumom, svojevrsnim umakom koji se proizvodio fermentacijom ribe na suncu, pomiješane sa soli, začinima i biljem.
Ostaci tvornice za proizvodnju Garuma na lokalitetu Baelo Claudia u Španjolskoj (FOTO: Wikipedia/Anual)
Slavni rimski liječnik Galen, koji se brinuo o zdravlju rimskih careva Marka Aurelija, Komoda i Septimija Severa, također je bio svjestan opasnosti koje prijete od zaraza crijevnim parazitima. Unatoč genijalnom umu, Galen je bio dijete svog vremena pa je shodno tome vjerovao kako paraziti nastaju procesom raspadanja u utrobi pod utjecajem topline, te je oboljenje pokušavao liječiti promjenom prehrambenih navika i lijekovima za koje se vjerovalo kako imaju učinke hlađenja i sušenja, ali i radikalnijim metodama kao što je, primjerice, bilo puštanje krvi.
Za one koji su imali sreće i nisu bili izloženi težim oboljenjima izuzev napada ušiju i buha, tretman se sastojao u cjelodnevnom trijebljenju nametnika, često i uz pomoć specijalno napravljenih češljeva namijenjenih skidanju dosadne gamadi.
Izvor: Parasitology – Cambridge Journal
