Seksualna agresija kod primata između mužjaka i ženki mogla bi biti utvrđena, pa čak i odabrana kroz evoluciju. Istraživači su otkrili da će se muški pavijani, koji često uznemiruju i napadaju ženke, najvjerojatnije s njima i pariti i imati potomke, što povećava mogućnost da se to ponašanje efektno potiče.
Nije nepoznato da mužjaci primata primoljavaju ili, u nekim slučajevima, prisiljavaju ženke na parenje. Mladi mužjaci orangutana koji još nisu dovoljno stari ili jaki da drže svoj teritorij, viđeni su kako patroliraju prašumom dok ne naiđu na osamljenu ženku, te ju u osnovi siluju. Mužjaci čimpanza također agresivno prisiljavaju ženke na parenje.
Uvijek je bilo pomalo nejasno zašto mužjaci promiskuitetnih vrsta primata često iskazuju agresivno ponašanje spram pripadnica suprotnog spola, a postoji nekoliko alternativnih teorija koje pokušavaju odgovoriti na to pitanje. Ženke ovih vrsta često imaju očigledne znakove poput oteklina, koji ukazuju na to da su plodne i u ovulaciji, te na taj način potiču što veći broj mužjaka na parenje.
Često se mislilo da ženke u ovulaciji, obzirom da raspolažu ograničenim resursom, drže sve konce u rukama. Ali čini se da ženke imaju mnogo manje izbora nego što se prije mislilo. “Ovo istraživanje pridružuje se sve većem broju dokaza da mužjaci koriste taktike prisile kako bi ograničili odluke ženki kod promiskuitetnih primata, što dovodi u pitanje opseg seksualne slobode ostavljene za ženke u takvim društvima i sugerira da seksualno zastrašivanje ima dugu evolucijsku povijest kod primata”, objasnila je Alice Baniel, koja je provela studiju objavljenu u časopisu Current Biology.
Ispada da, kada je riječ o muškoj prisili kod čakma pavijana iz Nambije, ženke koje se subjekt uznemiravanja vjerojatnije će izabrati svog napadača za parenje negoli mužjake koji ih ne napadaju. To čini agresivne primate uspješnijima od drugih pripadnika vrste, što bi moglo biti pokazatelj činjenice da je takvo ponašanje evolucijski odabrano. Zašto ženke podnose ovakvo ponašanje još uvijek nije poznato, ali istraživači spekuliraju da bi to moglo ići pod ruku sa strahom od ozljeda koje bi mogle zadobiti ako ih odbiju.
Tim predlaže da bi, budući da je ovo ponašanje prisutno u nizu različitih vrsta primata, takvo ponašanje moglo biti evolucijski utvrđeno unutar skupine. Oni nastavljaju razvijati ideju da ta činjenica može igrati ulogu i u našem ponašanju, premda su se drugi primatolozi suprotstavili, rekavši kako to impliciraju iz istraživanja provedenih na pavijanima, a znanstveno zvuči kao da su zaključci izvedeni iz malog broja podataka.
