Steven i David Elmore rođeni su kao identični blizanci, no njihovi prvi dani nisu mogli biti različitiji. David je došao kući nakon prvog tjedna. Steven, rođen četiri minute kasnije, ostao je u bolnici.
Mjesec dana je u inkubatoru lebdio između života i smrti izmučen vrućicom za čijeg su uzročnika doktori smatrali opasnu virusnu infekciju. Čak i nakon Stevenovog oporavka, zaostajao je za svojim bratom blizancem. Rijetko je plakao dok je ležao budan. Kada bi mu se majka nasmiješila, zurio bi u nju praznim pogledom umjesto da joj vrati osmijeh kao što je to činio David. Nakon nekoliko godina dječaci su počeli hodati i Steven je bio taj koji je gubio ravnotežu i padao te razbijao usnice. Te rane razlike su možda izblijedile u sjećanjima, ali su dobile novo značenje u svjetlu kasnijih života blizanaca. Kada je Steven upisao osnovnu školu, činilo se da je napokon uhvatio tempo. Blizanci su se izjednačili u genetske kopije: bili su iste visine i imali su plavu kosu. Obojica su bili vrlo dobri učenici. Igrali su košarku s istim prijateljima. Steven Elmore je čini se prevladao svoj težak početak života. Ali onda, kada je imao 17 godina, počeo je čuti glasove.
Glasovi su ga dozivali iz automobila u prolazu dok je vozio na posao. Ismijavali su se njegovom neuspjehu u pronalaženju djevojke. Zatvaranje prozora i pojačavanje glazbe nije ih moglo ušutkati. Drugi su ga glasovi proganjali kod kuće. Tri su ga glasa dozivala kroz prozore njegove kuće: dva ljutita čovjeka i žena koja je preklinjala muškarce da se prestanu svađati. Još je jedan glas dopirao iz zvučnika i davao komentare na pjesme Steely Dana ili Led Zeppelina koje je Steven slušao noću poslije posla. Njegovi su se živci istrošili i on se slomio. Unutar nekoliko tjedana njegovi su ga ispadi smjestili na psihijatrijski odjel u bolnici gdje su doktori ustvrdili da boluje od shizofrenije. Priča o Stevenu i njegovom bratu blizancu tipičan je primjer dugo prisutne zagonetke o shizofreniji, jednoj od najuobičajenijih mentalnih bolesti na zemlji, bolesti koja utječe na jedan posto ljudske populacije. Dugo se vremena za shizofreniju krivilo bezosjećajne majke. Relativno nedavno se povezalo s lošim genima. No ipak mnoge ključne činjenice, čini se, su kontradiktorne obim interpretacijama.
Efekt mjeseca rođenja
Shizofrenija je obično dijagnosticirana u dobi od 15 do 25 godina, ali često je osoba kojoj je dijagnosticirana shizofrenija bila različita od druge djece kao dijete ili beba – zaboravnija ili nespretnija. Proučavanje obiteljskih kućnih filmova je to potvrdilo. Još više zbunjuje takozvani efekt mjeseca rođenja: ljudi rođeni zimi ili u rano proljeće imaju više šanse no drugi postati shizofreničnima kasnije u životu. Malo je to povećanje, od samo pet do osam posto, ali je nevjerojatno dosljedno te se vidi u 250 istraživanja. Isti se uzorak vidi kod ljudi s bipolarnim poremećajem ili multiplom sklerozom. “Efekt mjeseca rođenja je jedan od najjasnije uspostavljenih činjenica o shizofreniji.” rekao je Edwin Fuller Torrey, ravnatelj Stanley medicinskog istraživačkog instituta u Chevy Chaseu u Marylandu. “Teško je objašnjiv lošim genima, a još teže lošim majkama.”
Činjenice o shizofreniji su toliko čudne da su navele Torreya i rastući broj drugih znanstvenika da napuste tradicionalna objašnjenja ove bolesti i prihvate nevjerojatnu alternativu. Shizofrenija, oni tvrde, ne počinje kao psihološka bolest. Shizofrenija počinje kao infekcija. Ta ideja je potakla skepsu, no nakon desetljeća potrage, Torrey i njegovi kolege smatraju da su napokon pronašli uzročnika. Možemo ga nazvati virus ludila. Ako je Torrey u pravu, krivac koji pokreće doživotne halucinacije – koje su uništile živote pisca Jacka Kerouaca, matematičara Johna Nasha i milijune drugih – je virus koji svi mi nosimo u našim tijelima. “Neki ljudi ismijavaju hipotezu o infekciji.” rekao je Urs Meyer, neuroimunolog u Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju u Zurichu. “No utjecaj koji ona ima na istraživače je puno, puno, puno veći no što je bio prije pet godina. Moja su predviđanja da će njen utjecaj još više ojačati u budućnosti.”
Krivac – virus?
Implikacije su ogromne. Torrey, Meyer i drugi se nadaju da mogu odrediti glavni uzročnik shizofrenije, možda čak i desetljećima prije no što počnu halucinacije. Prva klinička ispitivanja tretmana lijekova su već započela. Rezultat bi mogao dovesti do učinkovitih novih tretmana ne samo za shizofreniju nego i za bipolarni poremećaj i multiplu sklerozu. Povrh svega, virus ludila (ako se dokaže njegovo postojanje) može dovesti u pitanje naš pogled na ljudsku evoluciju, smanjivši granicu između “nas” i “njih”, između patogena i domaćina.
Torreyeva povezanost sa shizofrenijom je započela 1957. godine. Kako se bližilo ljeto te godine, njegova je sestra Rhoda postajala sve uzrujanija. Stajala je na tratini njihove obiteljske kuće u New Yorku i zamišljeno gledala u daljinu. Bulaznila je dok je govorila. “Britanci, Britanci dolaze.” rekla je. Samo nekoliko dana prije no što je Rhoda trebala krenuti na fakultet dijagnosticirana joj je shizofrenija. Doktori su priopćili tugujućoj obitelji da su disfunkcionalni odnosi unutar obitelji uzrokovali njezin mentalni slom. Kako njegov otac nije više bio živ, Torrey je preuzeo većinu emocionalnog tereta iako je tada studirao. Torrey, sada star 72 godine, složio je izmučen izraz lica iza naočala čeličnog ruba dok se prisjećao tih dana. “Shizofrenija je tada bila jako zanemarena.” komentirao je. 1970. godine Torrey je stigao u Nacionalni institut za ljudsko zdravlje u Washingtonu nakon završetka školovanja o psihijatrijskoj medicini. U to doba, psihijatrija je bila pod velikim utjecajem Freudovske psihoanalize, pristupa koji je nudio jako malo ljudima poput Rhode. Torrey je počeo tražiti prilike za istraživanja na području shizofrenije. Što je više učio, to su se više njegovi pogledi udaljavali od široko prihvaćenih pogleda psihijatrije.
Jednostavan neurološki pregled pokazao je Torreyu da shizofreničari boluju od drugih stvari osim mentalnih poremećaja. Često su imali problema sa standardnim testovima ravnoteže, poput hodanja ravno stopalom ispred stopala. Ako je Torrey simultano dodirnuo njihovo lice i ruku dok su im oči bile zatvorene, često nisu registrirali da ih je dodirnuo na dva mjesta. Shizofreničari su također pokazivali znakove upale preko njihovih bijelih krvnih zrnaca koja služe za borbu protiv infekcije. “Ako pogledate krv ljudi sa shizofrenijom,” kazao je Torrey, ” previše je limfocita čudnog izgleda, nalik onima koje vidimo kod mononukleoze.” A kada je proveo CAT skenove na parovima identičnih blizanaca s i bez bolesti – uključujući Stevena i Davida Elmorea – vidio je da mozgovi shizofreničara imaju manje tkiva i veće komore ispunjene tekućinom.
Naknadne studije su potvrdile te specifičnosti. Mnogi shizofreničari imaju kroničnu upalu i gube moždano tkivo tijekom vremena i te promijene su povezane s jačinom njihovih simptoma. “Te su me stvari uvjerile da je ovo bolest mozga, a ne psihološki problem.” dodao je Torrey. 1980.-ih je počeo raditi s Robertom Yolkenom, specijalistom za infekcijske bolesti na Johns Hopkins sveučilištu u Baltimoreu, u potrazi za patogenom koji bi mogao biti odgovoran za ove simptome. Dva su istraživača otkrila da shizofreničari često imaju u sebi antitijela za toksoplazmu, parazita kojeg prenose kućne mačke; Epstein-Barr virus, koji uzrokuje mononukleozu i citomegalovirus. Ti ljudi su očito bili izloženi tim infektivnim agensima u nekoj vremenskoj točci, ali Torrey i Yolken nisu nikada pronašli same patogene u tijelima pacijenata. Uvijek se činilo da se infekcija dogodila godinama ranije.
Torrey se zapitao da li se trenutak infekcije dogodio u ranom djetinjstvu. Ako je shizofreniju pokrenula bolest koja je uobičajenija tijekom zime i ranog proljeća, to bi moglo objasniti efekt mjeseca rođenja. “Psihijatri su zaključili da sam i sam psihotičan. Neki to još uvijek misle.” našalio se Torrey. Dok su Torrey i Yolken utvrđivali svoju teoriju, još je jedan znanstvenik nesvjesno ušao u sukob. Herve Perron, tada još student na Grenoble sveučilištu u Francuskoj, ostavio je svoju doktorsku disertaciju 1987. godine kako bi istražio nešto izazovnije i kontroverznije: želio je proučiti da li nove ideje o retrovirusima – vrstama virusa koje pretvaraju RNK u DNK – imaju neki utjecaj na multiplu sklerozu.
Robert Gallo, ravnatelj Instituta za ljudsku virologiju na Medicinskoj školi Sveučilišta Maryland i suotkrivač HIV-a, nagađao je da bi virus mogao pokrenuti paralitička oštećenja mozga kod MS-a. Ljudi su već proučavali virus herpesa (HHV-6), citomegalovirus, Epstein-Barr virus, te retroviruse HTLV-1 i HTLV-2 kao moguće uzročnike bolesti. Ali su uvijek završili praznih ruku. Perron je učio iz njihovih grešaka. “Odlučio sam da ne bih trebao imati a priori ideju što ću otkriti.” rekao je. Umjesto da traži samo jedan virus, kao što su drugi učinili, on je pokušao otkriti bilo koji retrovirus, bez obzira bio on poznat znanosti ili ne. Ekstrahirao je tekućine iz kičme pacijenata s MS-om i testirao ih u potrazi za enzimom zvanim transkriptaza kojeg imaju svi retrovirusi. Perron je uočio slabe tragove retrovirusne aktivnosti. Uskoro je dobio mutne slike samog retrovirusa pomoću elektronskog mikroskopa.
Virus živi udomaćen u DNK
Njegovo je otkriće bilo intrigantno, ali je bilo daleko od konačnog. Nakon što je potvrdio da njegovo otkriće nije slučajnost, Perron je trebao sekvencionirati gene. Preselio se u Nacionalni centar za znanstvena istraživanja u Lyonu, Francuska, gdje je radio danima i noćima, čak i vikendima. Uzgojio je nebrojene kulture stanica od ljudi s MS-om kako bi dobio što više njegovog zagonetnog virusa za sekvencioniranje. MS je neizlječiva bolest, stoga je Perron morao vršiti istraživanja u laboratoriju razine tri biološke opasnosti. Radivši u toj katakombi pod umjetnim svjetlom, proveo je svoj život pod maskama, u rukavicama i jednokratnim haljama. Nakon osam godina istraživanja, Perron je napokon završio sekvencioniranje gena njegovog retrovirusa. Ono što je pronašao tog dana 1997. godine nitko nije mogao predvidjeti; odmah je bilo jasno zašto mnogi prije njega nisu uspjeli. Zamišljamo viruse kao mornare koji plove od osobe do osobe preko oceana sline, bala ili sjemena – ali Perronov nametnik je bio udomaćen. Živio je permanentno u ljudskom tijelu na najdubljoj razini: unutar naše DNK. Nakon godina robijanja u laboratoriju za biološki opasne supstance, Perron je shvatio da svi već nose u sebi virus koji uzrokuje multiplu sklerozu.
Drugi znanstvenici su prije Perrona samo bacali pogled na njegov retrovirus bez shvaćanja koju važnost on ima. 1970.-ih su biolozi koju su proučavali trudne pavijane ostali šokirani nakon što su elektronskim mikroskopom promotrili posteljicu. Ugledali su sferne retroviruse koji vrve u stanicama naizgled zdravih životinja. Uskoro su otkrili virus i kod zdravih ljudi također. Tako je započelo čudno poglavlje u evolucijskoj biologiji. Virusi poput gripe ili ospica ubijaju stanice kada ih inficiraju. Ali kada retrovirusi poput HIV-a inficiraju stanicu, oni često ostavljaju stanicu na životu i upliću svoje gene u njen DNK. Kada dođe do diobe stanice, oba njena potomka nose retrovirusov genetski kod u svojoj DNK.
U proteklih nekoliko godina, genetičari su uspjeli dokučiti kako je Perronov retrovirus ušao u našu DNK. Prije šezdeset milijuna godina je životinja nalik lemuru – rani predak ljudi i majmuna – pokupila infekciju. Ona možda nije učinila lemura bolesnim, ali se retrovirus raširio u životinjine testise (ili možda jajnike) i kada se tamo smjestio, pogodio je jackpot: uvukao se unutar jedne od rijetkih linija zametnih stanica koje proizvode spermu ili jajašca. Kada se lemur razmnožavao, taj se retrovirus infiltrirao u sljedeću generaciju preko sperme te se nastavio razmnožavati iz generacije u generaciju zakukuljen u DNK. “To je rijedak, nasumičan događaj.” rekao je Robert Beishaw, evolucijski biolog na Sveučilištu Oxford u Engleskoj. “Tijekom zadnjih 100 milijuna godina, dogodilo se samo kojih 50 puta da je retrovirus ušao u naš genom i razmnožio se.” Ali takve genetske upute ostaju jako dugo vremena te su stoga ljudi prepuni takvih ugrađenih ili endogenih retrovirusa. Naša DNK nosi desetke kopija Perronovog virusa, sada zvanog ljudski retrovirus W ili HERV-W, na specifičnim adresama na kromosomima 6 i 7.
Retrovirusi u genomu čovjeka
Kada bi naša DNK bila putna torba (a u biti to i jest), pucala bi po šavovima. U sebi vučemo 100 000 retrovirusnih sekvenci; genetski paraziti povezani s virusima odgovorni su za više od 40 posto cjelokupne ljudske DNK. Naše se tijelo trudi utišati svoje slijepe putnike vezanjem tih vrpci DNK u čvrste nakupine proteina, ali ponekad mu oni pobjegnu. Tu i tamo se endogeni retrovirusi uključe i počnu proizvoditi proteine. Slažu se poput Lego kockica u loptaste retroviralne čestice, koje izbijaju iz stanica koje ih proizvode. Endogeni retrovirusi dugo su smatrani genetičkim fosilima, nesposobnim da učine išta zanimljivo. Ali od Perronovog otkrića, najmanje desetak istraživanja je otkrilo da je HERV-W aktivan kod ljudi s MS-om.
Do vremena kada je Perron ostvario svoje otkriće, Torrey i Yolken su proveli 15 godina u potrazi za patogenom koji uzrokuje shizofreniju. Otkrili su puno antitijela ali nikad i samog uzročnika. Tada je Hakan Karisson, postdoktorski stipendist u Yolkovom laboratoriju, postao zainteresiran za istraživanja koja pokazuju da retrovirusi ponekad uzrokuju psihoze kod pacijenata s AIDS-om. Tim se zapitao da li drugi retrovirusi mogu uzrokovati ove simptome kod različitih bolesti poput shizofrenije. Stoga su proveli eksperiment, sličan Perronovom, koji je mogao otkriti bilo koji retrovirus (pronalaženjem sekvenci kodiranja enzima reverzne transkriptaze) – čak i ako je bio u pitanju i onaj koji još nije katalogiziran. 2001. godine uhvatili su mogućeg krivca. Ispostavilo se da se radi o HERV-W.
Nekoliko drugih istraživanja je od tada pronašlo slične aktivne elemente HERV-W u krvi ili moždanim tekućinama ljudi sa shizofrenijom. Jedna od njih, koju je objavio Perron 2008. godine, pronašla je HERV-W u krvi 49 posto ljudi sa shizofrenijom, u usporedbi sa samo 4 posto kod zdravih ljudi. “Što su više imali HERV-W,” izjavio je Perron, “imali su jaču upalu.” Sada on vidi HERV-W kao ključ za razumijevanje mnogih slučajeva MS-a i shizofrenije. “Sumnjao sam tolike godine, no sada sam siguran.” zaključio je. Torrey, Yolken i Sarven Sabunciyan, epigenetički na John Hopkinsu, rade na shvaćanju kako endogeni retrovirusi mogu uzrokovati toliku štetu. Većina se njihovog istraživanja vrti oko sadržaja ciglene zgrade blizu Washingtona. Ta zgrada, koja je u vlasništvu Stanley medicinskog istraživačkog instituta, u sebi sadrži najveću svjetsku knjižnicu shizofrenih i bipolarnih mozgova. Unutra se nalaze stotine mozgova (koje su preminuli donirali u znanstvene svrhe), označeni brojevima od 1 do 653. Svaki je mozak prepolovljen na desnu i lijevu hemisferu, jednu napola smrznutu, a drugu ohlađenu u formaldehidu. Zamrzivači veličine jacuzzija ispunjavaju sobe. Grmljavina njihovih fenova reže zrak dok Torreyev tim pregledava mozgove kako bi odredio gdje se i kada HERV-W probudio i uzrokovao shizofreniju.
Novo brzinsko sekvencioniranje DNK je učinilo posao mogućim. U skučenoj sobi u Johns Hopkins medicinskom centru, stroj veličine zamrzivača bruji 24/7 dok iščitava genske sekvence iz uzoraka. Svakih nekoliko minuta električno oko stroja skenira digitalnu sliku staklenog tanjurića veličine poštanske markice. Pričvršćeno na tanjurić je 300 milijuna magnetskih zrnaca, a na svako zrnce je pričvršćena jedna molekula DNK koju stroj sekvencionira. Unutar tjedan dana stroj iščita ekvivalent šest ljudskih genoma – dovoljno sirovih podataka za ispunjavanje 40 računalnih tvrdih diskova. Teži dio započinje kada te sekvence stignu na Sabunciyanov stol. “Dobili smo ove podatke oko 1. siječnja 2009. godine.” rekao je Sabunciyan jednog dana prošlog kolovoza dok je pomicao mišem kroz datoteku koja je sadržavala 2 milijarde slova genetskog koda, što je jednako 2000 romana Johna Grishama koji su sastavljeni samo od slova G, A, T i C (što čini sam zaplet još konfuznijim). “Još uvijek ih proučavamo.”
Sabunciyan je otkrio da neočekivano velika količina RNK proizvedena u mozgu – oko 5 posto – dolazi od naizgled “otpadne” DNK, koja uključuje endogene retroviruse. RNK je kurir DNK, korak u izradi proteina, te njena prisutnost može značiti da se virusni proteini proizvode u tijelu češće no što se mislilo. Kroz ovo istraživanje, nazire se ugrubo kako HERV-W može potaknuti bolesti poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja i MS-a. Iako se tijelo jako trudi držati pod kontrolom svoje endogene retroviruse, infekcije tijekom vremena rođenja destabiliziraju ovaj napet obračun. Nažvrljan na ploči u Yolkenovom uredu nalazi se popis infekcija za koje se sada zna da bude HERV-W – uključujući herpes, toksoplazmu, citomegalovirus i desetke drugih virusa. HERV-W virusi koji se slijevaju u krv novorođenčeta i moždanu tekućinu tijekom ovih infekcija sadržavaju proteine koji mogu nadražiti imunološki sustav djeteta. Bijele krvne stanice izbacuju se na upalne molekule zvane citokini, privlačeći dodatne imunološke stanice poput interventne policije za vrijeme bijega iz zatvora.
U jednom eksperimentu, Perron je izolirao HERV-W virus iz ljudi s MS-om i uštrcao ga je u miševe. Miševi su postali nespretni, potom paralizirani te su umrli uslijed krvarenja u mozgu. No ako je Perron lišio miševe imunoloških stanica poznatih kao T stanice, miševi su preživjeli susret s HERV-W. Bio je to ekstreman eksperiment, no Perron je postigao važan pomak. Hoće li ljudi razviti MS ili shizofreniju može ovisiti o tome kako će njihov imunološki sustav odgovoriti na HERV-W, ustvrdio je. Kod MS-a imunološki sustav direktno napada i ubija moždane stanice uzrokujući paralizu. Kod shizofrenije vjerojatno upalni proces oštećuje neurone indirektno prejakim stimuliranjem. “Neuroni su neurotransmiteri koji su prestimulirani signalima upalnog procesa.” tvrdi Perron. “Tada se razvijaju halucinacije, zablude, paranoja i hiper-suicidalne sklonosti.”
Prva, glavna infekcija toksoplazmozom ili gripom (i potonje aktiviranje HERV-W) može se dogoditi nedugo nakon rođenja. To može objasniti efekt mjeseca rođenja: infekcija gripom se događa češće zimi. Početna infekcija može pokrenuti cjeloživotni uzorak u kojem kasnije infekcije bude HERV-W, uzrokujući dodatne upale i eventualno simptome. Ovaj proces objašnjava zašto shizofreničari postepeno gube moždano tkivo. On objašnjava zašto se bolest rasplamsava i slabi kao kronična infekcija. I može objasniti zašto neki shizofreničari doživljavaju svoje prve psihoze nakon zagonetnih bolesti nalik mononukleozi.
Teorija infekcije također može objasniti ono malo što znamo o genetici shizofrenije. Moglo bi se očekivati da je bolest povezana s genima koji kontroliraju naše sinapse i neurotransmitere. Tri velika istraživanja objavljena prošle godine u časopisu Nature pričaju drugačiju priču. Ona umjesto impliciranja imunoloških gena zvanih ljudski leukocitni antigeni (HLA), koji su ključni za sposobnost našeg tijela za otkrivanje invazivnih patogena. “To ima dosta smisla,” rekao je Yolken. “Odgovor na infektivni agens može biti zašto osoba A dobiva shizofreniju a osoba B ne.”
Genska istraživanja nisu uspjela pribaviti jednostavna objašnjenja za bolesti poput shizofrenije i MS-a. Torreyeva teorija bi ih možda mogla objasniti. Geni dolaze u igru zajedno s određenim okolišnim podražajima. Tisuće parazita našeg genoma može omogućiti dio tog podražaja. “Geni koji mogu odgovoriti na okidače iz okoline ili toksične patogene tamna su strana genoma.” rekao je Perron. Retrovirusi, uključujući HIV, poznati su po tome što ih bude upale – vjerojatno rezultat infekcije, dima cigarete ili zagađivača u vodi za piće. (Odgovor na stres je možda upisan u parazitsku osnovnu evolucijsku strategiju, jer domaćini pod stresom su izgledniji da će širiti ili zadobiti infekcije.) Razdoblje otpisivanja endogenih retrovirusa i drugih naizgled inertnih dijelova genoma kao genetskih fosila bliži se kraju, tvrdi Perron. “To nije u potpunosti “otpadna” DNK, to nije mrtva DNK.” ističe. “To je nevjerojatan izvor interakcije s okolišem.” Te interakcije mogu pokrenuti bolesti na načine koje tek počinjemo zamišljati.
Torreyeva sestra je imala težak obračun s bolesti. Liječenje shizofrenije je bilo ograničeno kada se razboljela. U početku je primala terapiju elektrošokovima i inzulinom, kojom su doktori inducirali komu smanjivanjem razine šećera u njenoj krvi. Rhoda Torrey je provela 40 godina u državnim bolnicama. Bolest je ostavila samo jedan njen dio netaknutim: njeno sjećanje na kratko životno razdoblje prije no što se razboljela – na školske plesove i spavanja kod prijateljica prije pola stoljeća – ostalo je jasno kao uvijek. Steven Elmore je imao više sreće. Terapija lijekovima je bila široko dostupna kada se on razbolio, i iako još uvijek čuje glasove s vremena na vrijeme, ide mu dobro. Sada ima 50 godina, oženjen je, brine se o usvojenom sinu i posinku te radi puno radno vrijeme. Izbjegao je uobičajene nuspojave korištenja lijekova poput dijabetesa, iako se zbog lijekova udebljao 20 kilograma.
Torrey i Yolken se nadaju da će dodati novo poglavlje ispunjeno nadom ovoj priči. Yolkenova žena, Faith Dickerson, je klinički psiholog u Sheppard Pratt zdravstvenom sustavu u Baltimoreu. Vodi kliničke pokuse kako bi provjerila da li bi dodavanje anti-infektivnog agensa zvanog artemisinin lijekovima koje pacijenti već uzimaju može ublažiti simptome shizofrenije. Lijek bi indirektno napao HERV-W ublažavanjem infekcija koje ga bude. “Ako možemo izliječiti toksoplazmozu,” tvrdi Torrey, “pretpostavljam da možemo dobiti bolji ishod od liječenja neurotransmiterskih abnormalnosti koje se pojavljuju 14 koraka u nizu što upravo sada radimo.”
Gledajući unaprijed, bolja prenatalna skrb ili cijepljenje može spriječiti prve, rane infekcije koje stavljaju neke ljude na put do shizofrenije. Za visoko rizične bebe koje se razbole, rano liječenje može spriječiti psihoze od razvijanja dva desetljeća poslije. Recentan rad Ursa Meyera, neuroimunologa, i njegovog kolege Jorama Feldona iz Švicarskog federalnog instituta za tehnologiju vodi ka ovome cilju. Kada su ubrizgali skotnim mišicama RNK molekule koje imitiraju virusnu infekciju, mišići su odrasli i sličili shizofreničnim odraslima. Pamćenje i učenje tih životinja je bilo loše, burno su reagirali na uznemirujuće zvukove i njihov je mozak atrofirao. Ali ovog ožujka, Meyer i Feldon su prijavili da tretiranje malih miševa s antipsihotičkim lijekovima sprječava ih da razviju neke od ovih abnormalnosti kao odrasli.
Perron je zasnovao GeNeuro u Ženevi, Švicarska, kako bi se razvili tretmani za HERV-W. Tvrtka je stvorila antitijelo koje neutralizira primarni virusni protein i uspijeva na laboratorijskim miševima zaraženim MS-om. “Imamo odlične rezultate.” rekao je Perron. “Kod životinja koje imaju demijelinizacijske lezije mozga inducirane ovim HERV proteinima, možemo vidjeti dramatično zaustavljanje tog procesa kada ubrizgamo to antitijelo.” Treba započeti s Fazom 1 kliničkih testova na ljudima s MS-om krajem ove godine. Kliničko istraživanje na shizofreničarima bi trebalo slijediti u 2011. godini.
Čak i nakon toga svega, mnogi medicinski stručnjaci još uvijek dovode u pitanje koliko ljudske bolesti mogu biti povezane s virusnim invazijama koje su se dogodile milijunima godina prije. Ako nadolazeća testiranja na ljudima uspiju kao i pokusi na životinjama, pitanja se možda utišaju – kao i mnogi glasovi kod shizofreničara.
Izvor: Discover Magazine
