Članovi obitelji koji pružaju skrb svom dementnom članu, često pritom doživljavaju vrlo snažan stres ili pak zapadaju u teži oblik depresije, navode istraživači dvaju instituta Pen State i Benjamin Rose iz Clevelanda.
Oni predlažu mjere koje mogu ublažiti stres staratelja i time ga osposobiti da se vlastitim snagama izbori za svoju psihičku stabilnost koja mu je nužna u poslovima zbrinjavanja dementnog rođaka. Profesor Steven Zarit, voditelj studije o ljudskom razvoju i obitelji i njegov tim suradnika proučavali su pojavu psihičkih tegoba kod osoba koje pružaju skrb.
Uočili su da stres uzrokuju: visoki troškovi zbrinjavanja, izmijenjeno ponašanje dementne osobe, nezainteresiranost obitelji i prijatelja da se uključe u zbrinjavanje, potreba za cjelodnevnim posvećivanjem brizi i njezi oboljelog. Rezultati studije, objavljeni u posljednjem broju časopisa Aging & Mental Health, pokazali su da gotovo svaki od 67 staratelja različito doživljava uzroke svojih poteškoća pri zbrinjavanju dementne osobe te da na njih reagira nepredvidljivom količinom stresa.
“Premda je problem s izmijenjenim ponašanjem dementne osobe zajednički svim skrbnicima, dio skrbnika ga ne doživljava kao najteži problem ili nesavladivu prepreku”, rekao je Zarit. “Nekim skrbnicima najteže pada gubljenje emotivne povezanosti sa dementnim članom obitelji, dok drugi teško doživljavaju nerazumijevanje braće i sestara ili drugih rođaka za probleme s kojima se suočavaju tijekom skrbi. Reakcije skrbnika bile su različite i po intenzitetu doživljenog stresa.”
O pravoj dimenziji ovog problema govori podatak da se za oko 4 milijuna dementnih ljudi u SAD-u brinu članovi njihovih obitelji. Prema statističkim podacima briga i skrb za dementnu osobu najčešće traje pet do sedam godina, ali se ponekad protegne i na 15 do 20 godina. Pomoć društva očituje se u obučavanju skrbnika za ovladavanje specifičnim vještinama koje olakšavaju suočavanje sa stresom. Na primjer, stručno osoblje pruža objašnjenja određenih ponašanja koja se javljaju u demenciji. Skrbnika se informira o promjenama uzrokovanim demencijom i to prije nego one nastupe. Ovakva priprema omogućuje staratelju i njegovatelju da lakše prihvati izmijenjena ponašanja. Zaritova studija pokazala je da dio skrbnika ne doživljava dementna ponašanja kao problem.
Programi pripreme skrbnika su za državu skupi, pa mnoge organizacije koje ih provode sužavaju svoje programe obuke i/ili ograničavaju broj polaznika. “Većina skrbnika živi u kućanstvu s dementnom osobom skrbeći se za nju s malo ili bez ikakve pomoći”, rekao je Zarit. “Skrb o dementnom uključuje znatne fizičke, emocionalne i financijske izvore. Kad je skrbnik shrvan stresom, ruši se cijeli sustav skrbi.” U nekoliko slučajeva zabilježeno je da zbog stresa ili depresije skrbnik počinje zanemarivati ili zlostavljati dementnu osobu.
Skrbniku je potrebna preventivna pomoć, što znači da ona mora stići prije nego li stres postigne visoki stupanj. “Zbog velike razlike u podložnosti stresu teško je predvidjeti pravi trenutak i tu vrstu intervencije”, rekao je Zarit. Zarit smatra da će najbolje rezultate dati stručno savjetovanje koje priprema prilagodbu skrbnika za suočavanje s različitim faktorima stresa. “Neke od takvih stručnih intervencija već su provedene i pokazale su se korisnima. Međutim, jedan njihov dio, premda objavljen u literaturi, nije uspio zaživjeti u praksi”, rekao je Zarit.
Ranija istraživanja koja je proveo Zarit pokazuju da obiteljski susreti, koji pokazuju potporu šire obitelji, mogu znatno poboljšati odnose skrbitelja i dementnog rođaka. U novije vrijeme Zarit i njegovi suradnici su se usmjerili na praćenje učinaka pri uključivanju dementne osobe u ustanove za dnevnu skrb o oboljelima. Uočili su da je korist obostrana, osoba koja danonoćno skrbi o dementnoj osobi je rasterećena, a dementna osoba uključena u strukturirane aktivnosti. Boravak u ustanovi bio je koristan bez obzira da li je dementna osoba boravila u njoj samo nekoliko dana svaki tjedan ili dulje, ali ovo rješenje je ograničeno na korisnike koji ga mogu platiti.
Izvor: Penn State
