Svemir – zadnja granica. Ovo je putovanje jednog mozga. Njegova misija – otkriti nove svjetove, nove oblike života i civilizacije, hrabro kročiti gdje ni jedan mozak prije nije kročio. Zaronite s nama u tajne putovanja svemirom kroz priču jednog mozga.
NASA je nedavno obznanila kako radi na planu istraživanja dubokog svemira, čak i slanja astronauta na Mars. Dokazano je kako svemirska putovanja i mikrogravitacija imaju utjecaja na ljudsko tijelo, no kako svemir utječe na mozak još uvijek nije bilo istraženo. Mikrogravitacija ima negativan učinak na tijelo, poput gubitka mišićne i koštane mase. Poza u kojoj glava astronauta za vrijeme odmora visi u neprirodnom položaju, dokazano uzrokuje pomicanje mozga u lubanji. Kako bi saznali više o posljedicama svemirskih putovanja na mozak, znanstvenici sa Sveučilišta Michigan proučavali su slike učinjene tehnikom MRI mozgova 27 svemirskih šetača od kojih je 14 provelo 6 mjeseci na Internacionalnoj svemirskoj postaji dok je ostalih 13 provelo 2 tjedna u svemirskoj letjelici. Njihov cilj je bio dokazati postoji li razlika u strukturi mozga kod osoba koje su provele neko vrijeme u svemiru.
Na temelju pregleda opsežne literature znanstvenici su zaključili kako se plastičnost mozga, ovisno o iskustvu, mijenja u osjetno-motoričkom dijelu kortikalne regije mozga tijekom svemirskih putovanja. Nakon pregleda literature, znanstvenici su sakupili medicinske kartone astronauta od NASA-e i uspoređivali slike njihovih mozgova, posebice u udjelu sive tvari. Studija, vjerojatno prva koja je pratila strukturalne promjene u mozgovima astronauta, pokazala je kako se volumen sive tvari mozga mijenjao, i kako su te promjene ovisile o vremenu provedenom u svemiru.
Što su više vremena provodili u svemiru, siva tvar u mozgu astronauta se više strukturno mijenjala. „Otkrili smo kako su velike regije sive tvari gubile na volumenu, što bi potencijalno moglo biti povezano s redistribucijom cerebrospinalne tekućine u svemiru”, navodi Rachel Seidler, profesorica kineziologije i psihologije na Sveučilištu u Michiganu. „Gravitacija ne postoji u svemiru, pa nema ni njenog utjecaja na tjelesne tekućine. Gravitacija ih u normalnim uvjetima povlači prema donjem dijelu tijela, pa tako u svemiru često dolazi do situacije „napuhanog lica” astronauta. To može rezultirali micanjem mozga unutar lubanje ili kompresijom.”
Znanstvenici su također otkrili povećanje u volumenu sive tvari u regiji mozga koja kontrolira pokretanje nogu i procesira informacije koje stižu iz nogu, što utječe na učenje mozga o kretanju u mikrogravitaciji. Te su promjene bile još i veće kod astronauta koji su živjeli na svemirskoj stanici jer je njihov mozak učio i prilagođavao se na takvo kretanje 24 sata u danu, svaki dan. Kada bismo usporedili to ponašanje s ovozemaljskim ponašanjem, reakcija mozga bi bila poput one koja bi se dogodila u nama kad bi se počeli intenzivno baviti novim hobijem, 24 sata dnevno.
Iako znanstvenici nisu u potpunosti otkrili sve o promjenama na mozgu astronauta, ovo bi otkriće moglo utjecati na daljnja istraživanja bolesti koje imaju slične simptome, poput simptoma koji se javljaju nakon dugog oporavka u krevetu ili hidrocefalusa, kod kojeg se cerebrospinalna tekućina nakuplja u lubanji i tvori pritisak na mozak. Također, daljnjim radom na ovom otkriću znanstvenici bi mogli odgonetnuti razloge smanjenih kognitivnih i fizičkih performansa astronauta nakon povratka sa svemirskih putovanja. „Ponašanje se može vratiti na staro, no način na koji mozak upravlja tim ponašanjem se mijenja”, zaključuje Seidler.
Izvor: Portal Biologija, Sciencedaily.com
