O pitanju jesu li neka djeca danas ovisna o tehnologiji naširoko se raspravljalo na konferenciji održanoj prije nekoliko dana, a čiji su sponzori bili Center for Humane Technology i Common Sense Media.
Robert Lustig, kao profesor pedijatrije sa Sveučilišta Južna Kalifornija i autor knjige The Hacking of the American Mind, poručio je kako je njegov odgovor na to pitanje – da. ”Nije droga, ali kao da jest. Ima slične efekte,”
Lustig je proučavao što se s mozgovima događalo kad su ovisni, bilo da je u pitanju šećer ili heroin. Otkrio je da mozak reagira na tehnologiju isto kao što reagira na ostale supstance koje izazivaju ovisnost. ”Tehnologija, kao i sve druge ‘nagrade’ može dovesti do puno ispuštanja dopamina, prenadraženosti te ubijanja neurona, što uzrokuje ovisnost,” pojasnio je.
Prekomjerno korištenje tehnologije u stanju je uzrokovati stres u mozgu, a to ima dva negativna učinka. Previše stresa mozak navodi da otpušta kortizol, što može onda ubiti neurone u centru mozga za pamćenje (hipokampus). Također, stres može isključiti moždani prefrontalni korteks (“izvršni” dio mozga) koji inače ograničava dopamin i osjećaj užitka ili nagrade. Kad se mozak navikne na tu višu razinu dopamina, želi nastaviti tragati za navikom (ovisnom supstancom).
Adolescenti su osobito podložni mnogim psihijatrijskim bolestima (shizofreniji, ovisnosti, depresiji, anksioznosti) djelomično zato što se njihov prefrontalni korteks posljednji razvija. Za Lustiga definitivno postoji ovisnost o tehnologiji.
Jenny Radesky, pedijatrica za razvojno ponašanje koja je autorica smjernica za Američku akademiju pedijatrije, bila je nešto suptilnija u svom mišljenju. ”Iz perspektive ranog djetinjstva, klinički ili pak u istraživanjima ne rabimo riječ ‘ovisnost’, jer je to ipak rano djetinjstvo. Koristimo ideje o ‘funkcionalnom oštećenju’ kad medijska upotreba bude toliko snažna da sadržaj utječe na samo ponašanje djeteta.”
Studije pokazuju da vrijeme provedeno pred ekranom može utjecati na glavne faktore u zdravom razvoju djeteta: prehranu, san i trenutke između djece i roditelja kroz kontakt očima, razgovor i osmijeh, a oni pomažu u postavljanju temelja mozga kod bebe.
Dio rada dr. Radesky se odnosi na vještinu samoregulacije i vještinu izvršne funkcije male djece, tj. pitanja mogu li se djeca usredotočiti, prioritizirati i kontrolirati impulse. Te vještine su prediktivni indikator za puno zdravstvenih, socijalnih, emocionalnih i kognitivnih ishoda.
Njena zabrinutost stoji u činjenici kako neki roditelji koriste tehnologiju za zamjenu i smanjenje kritične obiteljske rutine i roditeljske prakse. Primjer bi bio smirivanje ozlijeđenog ili uznemirenog djeteta dopuštajući mu da igra igricu na mobitelu umjesto razgovora ili zagrljaja. To može pogoršati razvoj dječjih sposobnosti za reguliranje vlastitih emocija. Drugi sudionici konferencije su došli do sličnih zaključaka.
Douglas Gentile, profesor psihologije na Sveučilištu Iowa, proučavao je utjecaj medija na djecu desetljećima. Izjavio je kako je došao do pitanja ovisnosti s pozicije dubokog skepticizma. ”Ovisnost? To nije stvarno,” rekao je.
Iako Radesky nije rekla da su mala djeca “ovisna” o tehnologiji, misli kako je pošteno govoriti o tehnološkom dizajnu kao nečemu što može biti ovisno, osobito zbog toga što je puno tehnologije dizajnirano sa specifičnim ciljem privlačenja djeteta te održavanja njihove pažnje. ”Mislim da je to naročito problematično kad se radi o maloj djeci jer ona nemaju svijest o tome da ih tehnologija pokušava namamiti,”.
Tristan Harris, bivši Googleov zaposlenik, misli da tehnologija mora promijeniti svoj dizajn kojim mami pažnju djece.
