Znanstvenici pretpostavljaju kako jedno od stotine djece – psihopat. Takva djeca pokazuju iste karakteristike kao protagonist u noveli We Need To Talk About Kevin: lažu, varaju, manipuliraju i spremni su počiniti djela nevjerojatne okrutnosti.
Apeliranje na njihov osjećaj poštenja i savjesti gubitak je vremena jer oni nemaju empatije.
Psiholozi su tek odnedavna prepoznali postojanje psihopatske djece koju opisuju kao „callous – unemotional“ (CU), tj. kao „bešćutnu i bezosjećajnu“, što je forma određene podgrupe.
„Za razliku od većine djece koja pokazuju asocijalno ponašanje, oni nisu takvi prvenstveno zbog lošeg roditeljskog utjecaja“, otkrila je prof. Essi Viding s londonskog Sveučilišta. Njena je grupa znanstvenika odradila dvije studije u kojima se utvrdilo kako su psihopatske odlike među djecom uglavnom genetičke prirode.
„U grupi u kojoj smo ispitivali djecu s bešćutnim i bezosjećajnim odlikama postoji snažna genetička osjetljivost“, rekla je prof. Viding.
Za drugu skupinu djece koja su pokazala problematično ponašanje i „asocijalne osobine“ možemo reći kako su za to odgovorni roditelji, točnije njihov negativan utjecaj. Što su roditelji gori, to je veća mogućnost da će njihova djeca postati asocijalna. No to nije slučaj s djecom koja imaju psihopatske tendencije.
Prof. Viding, koja će održati govor o istim istraživanjima na britanskom Festivalu znanosti ovog tjedna, rekla je da četvrtina do polovina problematične djece spada u kategoriju CU (bešćutni i bezosjećajni), što uključuje malo više od 1% dječje populacije.
Mišljenje da se psihopati stvaraju s vremenom pogrešno je; oni se kao takvi rađaju.
Viding je rekla kako je primijenila „Kevinov test“ na svojoj 18-mjesečnoj kćeri. Znajući da su emocije prenosive na većinu malene djece, pretvarala se da plače.
“Osjetila sam olakšanje kada je moja kćerka počela plakati. Ne mogu reći da bi djeca koja ne bi odmah počela plakati zaslužila psihopatsku dijagnozu. Obično se dogodi da roditelji postanu bolno svjesni psihopatskih tendencija svoje djece kroz duže periode. Obično se u to uključuje iznimna okrutnost prema životinjama, okrutnost prema mlađim sestrama i braći, laganje bez osjećaja srama i žaljena ili brige da će biti uhvaćeni.“
Glavna razlika između psihopatske djece i one “normalne” jest što će normalno dijete, kad pronađe malu mačku ili psića, reagirati empatijom, odnosno osjetit će kako je ta malena životinja nemoćna, gladna i nezaštićena te će ju pokušati nahraniti, uzeti u ruke i maziti, zaštititi, a u većini slučajeva i odnijeti kući i tražiti roditelje da ju zadrži. Za razliku od normalne djece, psihopati neće imati osjećaj empatije te će tu životinjicu brutalno mučiti do smrti. Najgore od svega jest što to psihopatska djeca rade zato što fizički mogu nauditi slabijem i manjem stvorenju ili drugom djetetu i, još gore – mučenje i ubijanje čini im zadovoljstvo. Takva djeca nemaju empatiju i ne razlikuju dobro i zlo.
Žalosna je činjenica što roditelji takvo ponašanje opravdavaju s izjavama poput: „Ma takva su djeca, proći će ga to“, no takva djeca s vremenom prelaze sa životinja na ljude te je vrlo velika vjerojatnost da će, kada to fizički bude moguće, znači u vrijeme adolescencije, takvo dijete jednako postupiti sa svojom prvom djevojkom ili drugim vršnjakom.
Jedan od primjera su djeca o kojoj svakodnevno čitamo u crnoj kronici pod naslovom „Pretukli dječaka (15) zbog 10 kuna“ i sl. Činjenica je da se psihopatija ne liječi sama od sebe te, ukoliko roditelji ne reagiraju na vrijeme i potraže pomoć stručne osobe, takvo dijete neće imati budućnosti. Na pitanje „Jesu li psihopati bolesne osobe?” psihijatar Robert Hare odgovara:
“Jesu. Veliki manipulatori, opsjenari, naizgled šarmeri, bez emocija, sadisti, mazohisti, neodgovorni, društveni paraziti, hazarderi, patološki lažljivci koji krivnju prebacuju na druge i slično; to su sve karakteristike psihopata. Najveći se broj takvih ljudi nalazi u zatvoru”.
Izvor: Business Insider
