Prvi vjesnici Božića svake godine stižu sve ranije. I nije riječ o snijegu, već o rasprodajama i ukrasima koji se mogu vidjeti mjesecima prije Božića. No, tek u prosincu kreće pravo božićno raspoloženje – ukrašene ulice i lampice posvuda, miris božikovine, imele, cimeta i kuhanog vina te česta obiteljska okupljanja ili posjeti prijatelja i rodbine. Božićni duh ljude vodi u trgovačke centre, kuhinju, ponoćku i okupljanja.
Međutim, kako su ljudi slavili Božić prije trgovačkih centara i električnih lampica? Koja se povijest i tradicija skriva iza Božića? U svojoj srži, Božić je proslava Kristovog rođenja i to se može zaključiti iz samog imena blagdana. Riječ Božić u hrvatskom jeziku umanjenica je riječi Bog, a danas označava blagdan na koji se rodio mali Bog – Isus. Engleska riječ Christmas skraćenica je sintagme Christ’s mass (Kristova misa), a potječe od staroengleske riječi Christemasse. Drugi etimolozi tvrde da je ime poteklo iz egipatske složenice Khristos – Mas (Kristovo rođenje). I u ostalim svjetskim jezicima Božić se veže uz rođenje – Navidad (španjolski), Natal (portugalski) i Noël (francuski).
Božićno vrijeme za kršćane je vrijeme obnavljanja vjere, darivanja i sjećanja. No, Božić je i sekularna proslava koju mnogi kršćani koji inače ne prakticiraju svoju vjeru, ali i ljudi koji pripadaju drugim religijama, rado prakticiraju. Sekularna priroda Božića prepoznata je 1870. godine kad ga je Kongres u SAD-u proglasio državnim praznikom. Radnici u državnim i mnogim privatnim tvrtkama obično ne rade 25. prosinca.
Božić je i fascinantna mješavina tradicija. Kombinira predkršćanske poganske rituale s modernim tradicijama. Svaka obitelj koja slavi Božić ima i svoje vlastite običaje, od kojih su neki iznenađujuće univerzalni, a neki su i unikatni i specifični za pojedina područja. U nastavku ćemo saznati više o povijesti Božića, od njegovih poganskih korijena do moderne inkarnacije kao vrhunca šopinga.
Povijest i podrijetlo Božića
Bilo bi lako zamisliti da je Božić jednostavan niz tradicija koji teče od Kristovog rođenja. Počeli bismo od priče o rođenju, uzeli bismo 25. prosinac kao datum Isusovog rođenja i usvojili bi naviku darivanja. Tijekom stoljeća klasične božićne tradicije bi se nakupljale, pa bismo usvojili i Badnjak, božićno drvce, snjegoviće i električne lampice.
Međutim, povijest Božića nipošto nije kontinuum i predstavlja promjenjivu i neusklađenu priču. Za početak, smatra se da je proslava Božića puno starija od datuma Kristova rođenja. Rani su Europljani obilježavali najdužu noć u godini – zimski solsticij – kao početak dužih dana i povratak sunca. Klali su blago koje nisu mogli prehranjivati tijekom zime i slavili su u razdoblju od kraja prosinca do sredine siječnja. Germanski pogani štovali su Odina, zastrašujućeg boga koji je letio nad njihovim domovima i blagoslivljao neke ljude, a neke prokleo. Nordijci su u Skandinaviji slavili Badnjak tako da su u vatru stavili ogroman panj i gostili se sve dok se nije pretvorio u pepeo.
U Rimu se odvijao festival imenom Saturnalije od 17. do 24. prosinca u čast boga poljoprivrede, Saturna. Proslava se sastojala od karnevala, gozbe, pijanki, kockanja, darivanja i privremenog nestanka i obrtanja socijalne hijerarhije. Robovi su smjeli nositi odjeću gospodara i odbijati njihove naredbe, a djeca su mogla naređivati odraslima. Još dva rimska festivala odvijala su se blizu solsticija – Juvenalije, gozbe u čast djece i gozbe u čast novorođenog boga Mitre. 25. prosinca Rimljani su slavilii Dies natalis Solis Invicti ili „rođendan nepobjedivog Sunca”. Naziv Sol Invictus dopuštao je slavljenje nekoliko božanstava povezanih sa Suncem.
U 4. st. Crkva je odlučila da kršćani trebaju blagdan u prosincu kako bi potisnuli poganske običaje za solsticij. Vrh Crkve odredio je 25. prosinac kao Festival rađanja. Božić je tijekom sljedećih nekoliko stoljeća postao nezaobilazan blagdan kršćana, iako je još dugo vremena bio manje važan od Velikog petka i Uskrsa.
Rani Božić nije bio miran i tih obiteljski blagdan kakvog danas znamo. To je zato što se Božić slavio tako blizu razdoblju u kojem su se slavile Saturnalije, i zadržao je određena pretjerivanja tog festivala (prejedanje, pijanke, kockanje). U srednjem vijeku Božić je predstavljao gozbe, pijanke, buntovno ponašanje i pjevanje za novac. Vjerski puritanci prezirali su i osuđivali takva pretjerivanja u ime Krista i smatrali su da je Božić bogohulni blagdan. Oliver Cromwell je došavši na vlast 1645. godine u Engleskoj ukinuo Božić. Zabranio je ukrašavanje, a ulicom su patrolirali vojnici u potrazi za prekršiteljima. Američki puritanci složili su se s time i zabranili božićne blagdane i slavlja u Bostonu od 1659. do 1681. godine.
No, krajem 18. i tijekom 19. st. Božić polako preuzima karakteristike današnjeg Božića. Irving Washington iz New Yorka popularizirao je Božić, pišući priče o Božiću koje su pomiješaleizmišljene običaje i prikladne stare tradicije, tetu mješavinu prezentirale kao običaje engleskog srednjeg staleža. Običaj božićnog drvca postao je popularan kad je suprug kraljice Viktorije, princ Albert (podrijetlom Nijemac) donio božićno drvce u dvorac Windsor 1846. godine. Gravura na kojoj je prikazan kraljevski par s djecom ispred božićnog drvca postala je vrlo omiljena širom Engleske i SAD -a, kao i sam običaj kićenja božićnog drvca.
Nažalost, u 20. st. Božić postaje sve više komercijaliziran.
Božićni darovi
Za mnoge ljude, htjeli to oni priznati ili ne, bit Božića je u darovima. Djeca skoro eksplodiraju od nestrpljenja u dočekivanju božićnog jutra. Dalekovidni počinju kupovati razne darove na rasprodajama već početkom ljeta, kako bi izbjegli blagdanske gužve i cijene. Ostali idu u božićnu kupovinu u trgovačke centre netom prije Božića.
Tradicija darivanja za Božić vuče podrijetlo od tri kralja i njihova darivanja malog Isusa. Tri kralja krenula su u Betlehem kako bi se poklonili Isusu i dali mu darove. Pravoslavna Crkva i neke europske zemlje još uvijek slave datum dolaska tri kralja – 6. siječnja, tj. blagdan Sveta tri kralja – uz darivanje.
Rimljani su se darivali za vrijeme Saturnalija, a u 13. st. francuske redovnice darivale su siromašne na dan svetog Nikole. Međutim, darivanje nije postao običaj kao danas sve do kasnog 18. st.
Prvenstveno, darivanje je trebalo podsjećati ljude na darove koje su tri kralja ponudili Isusu, kao i na Božji dar čovječanstvu u obliku svog sina, Isusa Krista. No, iako je darivanje poteklo iz religijskih pobuda, današnja praksa darivanja sekularizirala je Božić. Prodavaonice su počele stavljati božićne reklame u novine 1820. godine. Djed Božićnjak, sve popularniji nositelj darova, počeo se pojavljivati u reklamama i prodavaonicama otprilike 20 godina poslije. 1867. godine prodavaonica Macy u New York Cityju ostala je otvorena do ponoći i omogućila svojim kupcima da obave kupovinu „u zadnji čas”.
Danas je Božić vrijeme okretanja novca i bogaćenja od običaja darivanja. Očajni roditelji grabe se za igračke. Prodavaonice se kite šljokicama i zelenilom već početkom listopada. Većina trgovaca računa na božićne blagdane i zaradu koja će dostajati i za loše ljetne mjesece. Sve ovo dovelo je do toga da se Božić, jedan jedini dan u prosincu, pretvori u tromjesečno blagdansko raspoloženje. Blagdani, s rasprodajama, ukrasima i Djedicama Božićnjacima, danas vladaju četvrtinom godine.
No, mnogim kupcima smetaju ukrašavanje i aluzije na Božić već u listopadu, te ih u nekim slučajevima i odvraćaju od kupovine. Nakon žalbi, neki trgovci su se ipak odlučili za suptilnije božićne taktike. Još uvijek započinju s rasprodajama i reklamiranjem početkom listopada, ali pričekaju s ukrašavanjem, božićnim ugođajem i čestitanjem do studenog.
Zanimljivo je da za ljude u Ujedinjenom kraljevstvu, Australiji, Kanadi i Novom Zelandu praznici ne završavaju dan nakon Božića. 26. prosinca slave tzv. Boxing Day, dan u kojem se nastavlja razmjena darova i sportske aktivnosti. Boxing Day predstavlja blagdan za sluge i ostale radnike koji su morali raditi na Božić. Za nagradu što su radili na Božić, radnici u navedenim državama dobivaju slobodan dan 26. prosinca i darove od poslodavaca. 26. prosinac slavi se i u mnogim europskim zemljama, ali kao blagdan svetog Stjepana (Stjepanje, Štefanje), prvog kršćanskog mučenika i zaštitnika konja.
Božićne tradicije
Božićne tradicije često se čine vječnima – svake godine slični ukrasi, iste pjesme i ista hrana. Neke božićne tradicije nisu baš vječne, ali su drevne. Imaju predkršćansko porijeklo i potječu od poganskih običaja proslave zimskog solsticija ili od rimskih festivala. Sve ostale tradicije relativno su moderne, bilo da su spašene od zaborava ili da su osmišljene u iznenađujuće bliskoj prošlosti. Neke važne blagdanske tradicije uključuju ukrase, aktivnosti i hranu.
Svake godine sve više se troši na božićne ukrase, i s obzirom na sve šljokice, zelenilo i električne lampice čini se da su ukrasi vrlo važan dio Božića. Zimzelenodrveće i vijenci koristili su se kao ukrasni simboli vječnog života još u drevnom Egiptu, Kini i kod Hebrejaca, dok su europski pogani ponekad štovali zimzeleno drveće. U srednjem vijeku razvio se običaj korištenja jelke koja je predstavljala Drvo spoznaje dobra i zla iz biblijske priče o Adamu i Evi. Jelka se ukrašavala jabukama i kasnije hostijama. Jelka je postala iznimno popularna u Njemačkoj i doseljenici su odlučili nastaviti taj običaj u Sjevernoj Americi u 17. st. Mnogi ljudi za ukrase koriste božikovinu, imelu i bršljan. Običaj električnih lampica započeo je 1890-ih. Sve otad, lampice su postale neizostavan detalj božićnih ukrasa.
Električne lampice ne stavljaju se samo na božićno drvce, već se njima ukrašavaju i interijeri i eksterijeri. Ukrašavanje kuće električnim lampicama ponekad dovodi do pravog nadmetanja između susjeda, što dovodi do spektakularnih rezultata. Škole i crkve često organiziraju božićne priredbe gdje se odvijaju božićne predstave – pogotovo o Isusovom rođenju. Taj običaj započeo je 1223. godine sveti Franjo Asiški, koji je smatrao da prizor s jaslama u prirodnoj veličini može priču o Isusovom rođenju učiniti jasnom i dostupnom. Božićne priredbe često uključuju i pjevanje pjesama i to ne samo na pozornici, već i obilaskom susjeda i pjevanjem na njihovim kućnim vratima (eng. Christmas caroling; kod nas se taj običaj izgubio, zvao se koledanje).
Hrvatska božićna tradicija proteže se na pripreme za Božić i slavljenje drugih važnih dana u božićnom razdoblju, i traje otprilike mjesec dana. Neki od važnih događaja su:
- Došašće
Priprema za Božić počinjala je došašćem. U to vrijeme odlazilo se na ranojutarnje mise zornice, postilo se i duhovno pripremalo za veliki blagdan. U novije vrijeme proširio se običaj izrade adventskog vijenca s četirima svijećama, a na svaku adventsku nedjelju palila bi se jedna svijeća.
- Sveta Barbara
U nekim hrvatskim krajevima na blagdan sv. Barbare stavlja se pšenica u tanjuriće, koja proklija, zazeleni te postaje božićni ures u kućama i crkvama.
- Sveti Nikola i Sveta Lucija
Slavili su se i blagdani Svetog Nikole i Svete Lucije. Njihove likove prikazivali su mladići ili djevojke koji su obilazili domove darivajući djecu najčešće voćem – smokvama, bademima, jabukama, orasima, a često su znali i plašiti nestašnu djecu. Poslije su tu ulogu preuzeli sveti Nikola i njegov pomoćnik Krampus, pri čemu je Nikola donosio darove dobroj djeci, a Krampus bi plašio zločeste. Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica, a bila je simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama da se taj sveti dio Božića ne bi uništio.
- Badnjak
Ime Badnjaka povezano je s riječju „bdjeti” (stsl. bad), budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Na sam Badnjak ukućani su rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. ponoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.
Stari običaj bio je na dan prije Božića unijeti tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo, i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu ponoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.
Premda je kićenje božićnoh drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. st., uglavnom utjecajem njemačke tradicije. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima te posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva.
- Božić
Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se suho meso, razne pečenke (purica i odojak većinom), kruh, hladetina, sarma i brojna druga jela.
Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku.
- Poslije Božića
Naredni blagdani također su imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana narednog dana blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog dana često se vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
U brojnim zemljama božićni blagdani slave se na drukčije načine. Baš kao što i Hrvatska ima svoje običaje i tradiciju, isto imaju i ostale zemlje. Spomenuti su neki od zanimljivijih i neobičnijih običaja vezanih uz božićno vrijeme.
· U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, premda nisu kršćanska zemlja. Važniji blagdan od Božića jest Nova godina, a razlog za božićno slavlje jest službeni nacionalni praznik zbog rođendana trenutačnog cara Akihita 23. prosinca.
· Na Tajvanu Božić je bio slavljen neslužbeno budući da je slučajno toga dana, 25. prosinca 1947. godine potpisan ustav Republike Kinekoji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. Od 2001. godine taj praznik je ukinut, ali se Božić ipak ponegdje neslužbeno slavi.
· U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posjetili malog Isusa), a katkad ih pozovu unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu ispunjenog slatkišima – piñata.
· U Venezueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć prije, a na njezinu su mjestu darovi. Djeca vjeruju da su te darove ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači da ih je etioopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.
· U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred ljeta zbog vremenske razlike između polutki.
· U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki što prevedeno s fisnkog znači „božićna koza”. Ime mu vjerojatno dolazi od stare tradicije kad su se ljudi odijevali u kozju kožu te kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.
Je li Isus zaista rođen 25. prosinca?
Kao što je već spomenuto, u ranom 4. st. vrh Crkve je odlučio da im je potrebna kršćanska alternativa popularnoj poganskoj proslavi u vrijeme zimskog solsticija. Izabrali su 25. prosinac kao datum Kristovog rođenja te je prvi zabilježeni Festival rođenja održan u Rimu 336. godine. Time su, namjerno ili ne, izazvali poganske religije koje su slavile taj datum, poput Mitrinog kulta, koji je slavio rođenje svog novorođenog boga svjetlana isti taj datum.
Crkveni vođe imali su i teološke razloge kad su izabrali taj datum. Povjesničari teologije odredili su da je svijet stvoren za vrijeme proljetnog ekvinocija, a da je četiri dana poslije, 25. ožujka, nastala svjetlost. Kako je Isusovo postojanje signaliziralo početak nove ere, ili novog nastanka, povjesničari teologije su pretpostavili da bi se Isusovo začeće trebalo također dogoditi 25. ožujka, te bi se rodio 9 mjeseci kasnije, 25. prosinca. Povjesničar Julije Afrikanac procijenio je datum rođenja Isusa Krista na otprilike 100 godina prije zabilježenog datuma.
