Ako ste mislili da su papige ptice koje žive u bujnim tropskim džunglama, možda ćete biti iznenađeni kada saznate da su SAD imale svoju izvornu papigu. Mali papagaj Carolina živio je u jugoistočnoj Americi sve do početka 20. stoljeća. Ove ptice bile su jarkih boja, ali su bile i jako glasne zbog čega su predstavljale smetnju. Jele su voće, povrće i žitarice, a putovale su u velikim i bučnim jatima koja su uništavala usjeve. To ih je činilo omiljenom metom lovaca koji su željeli zaštititi svoje izvore hrane i prodati ptice živopisnog perja. Ako želite vidjeti Carolinu, malog papagaja, morate je tražiti u ilustracijama ili muzejskim postavama – ona je u potpunosti izumrla zbog lova i gubitka staništa te je proglašena izumrlom vrstom 1939. godine.
Prošlo je stotine godina od dolaska europskog stanovništva na obale Sjeverne Amerike i izumiranja Caroline. No, nisu sva moderna izumiranja tekla tako sporo. Arktički istraživači prvi su 1741. godine napravili opis Stellerove morske krave koja je izgledala kao velika zgužvana krava. Do 1768. godine, u roku manjem od 30 godina, došlo je do izumiranja morskih krava kao posljedica lova.
To su samo dva oblika života koja su izumrla otkad je čovječanstvo počelo voditi evidenciju. No, današnja istraživanja pokazuju da su ova izumiranja možda dio većeg trenda – masovno izumiranje uzrokovano čovjekovim ponašanjem koje bi se moglo mjeriti s onim događajima iz pretpovijesti koji su uzrokovali nestanak većine života na Zemlji. Najpoznatiji takav događaj zasigurno je onaj koji je uzrokovao izumiranje dinosaura, iako postoje i oni koji su daleko više poražavajući.
Bila ona velika ili mala, izumiranja mijenjaju svijet. Ona su promjene koje su neizvjesne za istraživače. Sve što živi može izumrijeti, ali kako znanstvenici mogu znati kako i kada? Kako je moguće shvatiti kako brzo životinje izumiru kada ne znamo ni koliko vrsta postoji? Ovaj članak će ući u dubine izumiranja, od toga kako vrste nestaju pa do stvaranja novih. Od dinosaura pa do danas.
OSNOVE IZUMIRANJA
Lako je razmišljati o izumiranju kao o velikom dramatičnom događaju koji je nastao zbog sudara asteroida ili najezde novih agresivnih vrsta. Ali izumiranje se događa čak i bez utjecaja prirodnih katastrofa. Istraživači procjenjuju da su tijekom svoje povijesti na Zemlji živjele između 1 i 4 milijarde vrsta. Ali oko 50 milijuna vrsta danas više nema. Manje od trećine tih milijardi izumrlih oblika života umrlo je tijekom masovnih izumiranja.
Ostatak je umro kao dio normalnog procesa izumiranja. Oni su dio pozadinske stope izumiranja, odnosno prosječan broj izumiranja koji se javlja tijekom milijuna godina. Prema procjenama znanstvenika, pozadinska stopa izumiranja je negdje između jedan i pet vrsta godišnje.
Primijetit ćete da su svi brojevi prosjeci i aproksimacije. Ne samo zato što izumiranje uključuje velik broj i dugogodišnji vijek. Ovi brojevi su približni zbog nekoliko neizbježnih poteškoća koje su dio proučavanja izumiranja:
Samo se djelić vrsta koje su živjele na Zemlji pojavljuje u fosilnim zapisima, ili svim otkrivenim i analiziranim fosilma na planeti. To znači da ne možete mukotrpno nabrojiti sve poznate fosile i očekivati da ćete dobiti dobar broj vrsta koje su živjele.
Fosilizacija se događa samo u vrlo specifičnim uvjetima. Vrlo malo je vjerojatno da će posljednji član vrste kada umre postati fosil. Iz tog razloga vrste obično nestaju iz fosilnog zapisa prije nego što nestanu s planeta – ponekad i milijunima godina prije.
Fosili ne predstavljaju linearni vremenski tijek onoga što se dogodilo na Zemlji. Umjesto toga, to je zbirka kamenih slojeva koji drže fosile iz različitih razdoblja povijesti Zemlje.
Nitko ne zna točno koliko vrsta živi na Zemlji danas, ni koliko ih je živjelo u povijesti. Također, može biti teško točno odrediti kada je vrsta izumrla, ako je uopće izumrla.
Zbog svega toga, proučavanje izumiranja može se činiti kao da ima više veze s matematikom nego s pravim, živim bićima. Istraživači koriste broj poznatih fosila kako bi procijenili broj vrsta koje su ikad postojale. Koriste procjene nazvane intervali pouzdanosti kako bi analizirali koliko je vjerojatno da je određena vrsta izumrla u određenom vremenu. Oni također koriste jednadžbe i algoritme pokušavajući nadoknaditi rupe u dostupnim podacima i napraviti točna predviđanja o tome kako, kada i zašto su vrste izumrle.
Istraživači također mogu primijeniti matematičke analize na biljke, životinje i mikroskopske organizame koji su živi i danas. Naprimjer, s matematikom znanstvenici mogu procijeniti koliko dugo određene biljke ili životinje žive na planeti. Matematika također pomaže znanstvenicima shvatiti minimalnu održivu populaciju riba ili točku u kojoj je sigurno njihovo izumiranje, iako ih je još opstalo određeni broj. Sav ovaj matematički rad može pomoći znanstvenicima shvatiti je li jedna vrsta ugrožena i kako je zaštititi.
Ali kod izumiranja ipak nije sve u matematici. U sljedeća dva dijela, pogledat ćemo praktični aspekt izumiranja. Saznat ćete o svjetskim najrazornijim masovnim izumiranjima. Također ćete saznati zašto leptir, ako nestane, može uzrokovati izumiranje brojnih drugih vrsta.
IZUMIRANJE VRSTA
Svako malo u neko vrijeme, vrsta koja nije izumrla nestat će iz fosilnog zapisa. Ponekad, to je zato što se taj oblik života razvio u nove vrste – to je poznato kao pseudoizumiranje. Oblici života također mogu nestati s foslnih zapisa i pojaviti se kasnije. Ove vrste možda nisu umrle u obliku koji bi uzrokovao fosilizaciju ili su doživjele nagli pad.
No, većinu vremena, kada vrsta nestaje iz fosilnog zapisa ili s lica planeta danas, to je zato što je na putu do izumiranja. Obično se ova mala izumiranja događaju zbog neke vrste promjene u okruženju u kojem oblik života živi. Dok se neke vrste mogu prilagoditi promjenama, drugi umiru, a ako će ih dovoljno umrijeti, vrsta postaje izumrla. Ovo su neki od najvećih faktora izumiranja pojedinih vrsta: gubitak staništa, natjecanje s novim vrstama, ljudski lov, onečišćenja u okolišu, poput pesticida.
Gubitak jedne vrste također može dovesti do gubitka mnogih drugih. Naprimjer, cvijeće se oslonilo na oprašivače, poput pčela i leptira, kako bi se reproduciralo. Ako oprašivači nestanu, cvijeće također može umrijeti. Isto je s promjenama u prehrambenom lancu. Ako životinja koja se oslanja na određenu biljku za hranu ostane bez te hrane jer je biljka izumrla, životinja će, osim ako je u stanju promijeniti svoju prehranu, uskoro također izumrijeti. Dobar primjer izumiranja dogodio se na kraju posljednjeg ledenog doba, prije otprilike 11 000 godina. Mali sisavci počeli su izumirati, vjerojatno zbog klimatskih promjena i promjena u zemljopisu. To je uzrokovalo izumiranje većih životinja, kao što je sabljozuba mačka, koja je izgubila svoj izvor hrane.
Obično male promjene koje se događaju u cijelom svijetu cijelo vrijeme dovode do izumiranja nekoliko međusobno povezanih vrsta. Ali ponekad je stres na ekosustav toliko velik da mnogi oblici života ne mogu preživjeti. Dalje ćemo pogledati neke od najvećih svjetskih izumiranja.
VULKANI, ASTEROIDI, KISELINE I MASOVNO IZUMIRANJE
Lako je misliti o masovnom izumiranju kao događaju koji odjednom uništava većinu života na Zemlji. U stvarnosti, većina masovnih izumiranja odvijati se tijekom milijuna godina. Puno biljaka, životinja i mikroskopskih organizama će kao rezultat masivnog stresa na ekosustav umrijeti postupno. Što na kraju dovodi do izumiranja mnogih oblika života.
Prilikom proučavanja tih izumiranja, znanstvenici su sagledali oblike života u grupama koristeći znanstvene klasifikacije. Ove klasifikacije organiziraju oblike života prema zajedničkim osobinama koje imaju. Od najveće do najmanje, ove skupine su nadcarstvo, carstvo, koljeno, razred, red, porodica, roda i vrste. Istraživači obično ispituju kako masovna izumiranja na porodici i rodovima određuju razmjere izumiranja.
Znanstvenici se ne slažu oko točnog broja masovnih izumiranja koja su napala planet. Ipak, većina se slaže da je bilo pet osnovnih masovih izumiranja:
Izumiranje iz ordovicija dogodio se prije otprilike 490 milijuna godina. Formiranje glečera uzrokovalo je pad razine mora. Kao posljedica izumrlo je gotovo pola svih životinjskih porodica.
Uzrok kasnom izumiranju u devonu još je uvijek u raspravi. Zbog njega je izumrlo gotovo četvrtina morskih porodica i više od polovice morskih rodova. Izumiranje se dogodilo prije oko 360 milijuna godina.
Perm-trijas izumiranje bilo je najveće uništenje svega. Gotovo 85% morskih rodova i 70% kopnenih životinja je nestalo. Ovo izumiranje dogodilo se prije 250 milijuna godina, a postoje brojne teorije o njegovom uzroku.
Vulkani su vjerojatno krivac za izumiranje na kraju trijasa, koji je ubio oko 20% morske porodice i polovicu morskih rodova prije 200 milijuna godina.
Najpoznatije masovno izumiranje je kreda-tercijar, također poznato kao KT izumiranje. To je izumiranje koje je dovelo do kraja dinosaura prije 65 milijuna godina. Trenutna hipoteza je da je izumiranje uzrokovano udarom velike komete na području poluotoka Jukatan u današnjem Meksiku.
U svakoj od tih masovnih izumiranja, neki tip događaja je uzrokovao ekstremni stres svjetskih ekosustava. Velike skupine životinja su umrle, ali stvaraju prostor za novi život. Nakon svakog masovnog izumiranja nastane nova vrsta. Oni koji su preživjeli izumiranje se razvijaju i iskorištavaju tek raspoložive resurse i novonastale prostore. Upravo zbog tih izumiranja život na Zemlji izgleda baš tako kako izgleda.
Međutim, Zemlja ne može ovako izgledati još dugo. Nadalje ćemo pogledati kako izumiranja utječu na suvremeni svijet i jesu li ljudi uzrok šestom masovnom izumiranju.
IZUMIRANJE DANAS
Na temelju analize fosila, znanstvenici procjenjuju da većina vrsta na Zemlji ima ukupni životni vijek od oko 10 milijuna godina. Najvjerojatnije, to je prirodno stanje života na Zemlji.
Međutim, živi oblici izumiru mnogo brže danas nego što se čini da su izumirali u bilo kojem trenutku u fosilnim zapisima. Kao što smo ranije spomenuli, pozadinska stopa izumiranja je negdje između jedan i pet vrsta godišnje. Ali danas, stopa izumiranja čini se između 100 i 1000 puta veća od toga. Točne brojke teško će se ustanoviti. Nitko ne zna točno koliko vrsta živi na Zemlji danas. Na vrhu toga, može biti teško i nemoguće utvrditi je li biljka ili životinja izumrla. Čak i nakon iscrpnih traženja znanstvenici su neke životinje proglasili izumrlima, a na kraju su ipak pronašli njihove primjerke kasnije.
Glavni uzrok tih izumiranja nisu globalno zatopljenje ili kisele kiše – to predstavlja gubitak staništa. Kako ljudska populacija raste i više planeta postaje industrijalizirana, prirodna staništa za biljke i životinje nestaju. Vrste koje žive u tim područjima umiru, a razina biološke raznovrsnosti se smanjuje. Gubitak biljnih i životinjskih vrsta može dovesti do nestašice hrane i loše kvalitete tla. Gubitak mikroskopskih organizama također može igrati ulogu. Naprimjer, jedna teorija o perm-trijas izumiranju je da su korisne morske bakterija izumrle, a kao rezultat su narasle bakterije koje proizvedene sumporovodik i izazvale kisele kiše.
Ljudsko ponašanje također uzrokuje druge stresove ekosustava, poput zagađenja koje bi moglo ugroziti vrste. Globalne promjene, kao što su globalno zagrijavanje, također igraju ulogu u izumiranju. U teoriji, rješavanje tih pitanja moglo bi usporiti stopu izumiranja, ali je nejasno koliko dugo bi moglo potrajati da se populacija životinjskih i biljnih vrsta vrati u normalu.
Bez obzira na to prijeti li masovno izumiranje, znanstvenici se slažu da gubitak bioraznolikosti ima negativan utjecaj na ekosustav.
