New Scientist je prije nekoliko dana objavio članak u kojem navodi da rozacea – uobičajena kožna bolest za koju su karakteristične crvene mrlje po licu – može biti “prouzročena” (više o ovom kasnije) “sitnim životinjama, grinjama, koje su srodne paucima i žive u porama vaše kože”. Ove grinje “u tami gmižu vašim licem”, polažu jajašca u kožne pore i u trenutku kad ugibaju oslobađaju veliku količinu izmeta.
Ovo je zastrašujući svijet sitnih stvorenja pod imenom Demodex. A kad kažem “zastrašujući svijet”, mislim upravo na vašu kožu. Za sve koji žele znati više, a trenutno se ne grebu po licu ili ga ne nastoje izblijediti (što ne preporučujemo iz zdravstvenih razloga), ovdje ćete naći sve ono što nikad niste htjeli znati o sitnim životinjama na vašem licu.
Pozdravite svoje male prijatelje
Grinje su srodnici krpelja, paukova, škorpiona i drugih paukolikih stvorenja. Opisano je preko 48 tisuća vrsta. Oko 65 pripada vrsti Demodex, a iz te skupine imamo dvije vrste koje žive upravo na vašoj koži. Demodex folliculorum zaobljena je pri dnu i veća od ove dvije (na slici gornja), dok je Demodex brevis zašiljena i manja (na slici donja). Ove dvije vrste su poseban dar evolucije namijenjen upravo vama – žive isključivo na čovjeku. Ostale Demodex grinje također su se specijalizirale, pa tako imamo Demodex canis koje su ljubiteljice pasa.
Obje su vrste kobasičastog oblika s osam zdepastih nogu grupiranih na svojoj prednjoj trećini. Veća od njih, D. folliculorum duga je trećinu milimetra. Otkrila su je 1841, neovisno jedan o drugom, dvojica znanstvenika, ali ispravno ih je opisao tek njemački dermatolog Gustav Simon godinu dana kasnije. On je pod mikroskopom promatrao područja zahvaćena aknama, kad je primijetio “crvolike objekte” s glavom i nogama. Moguće životinje? Izdvojo ih je, stavio između predmetnih stakalaca i primijetio da se kreću te zaključio da definitivno mora biti riječ o životinjama. Godinu dana kasnije Richard Owen im je dao ime koje je složenica od grčkih riječi demo, što znači ‘salo’ i dex, što znači ‘crv koji pravi crvotočine’. Crv koji pravi crvotočine u salu. Možemo samo pretpostaviti jesu li Simon i Owen ostatak života osjećali kao da ih nešto stalno svrbucka. Ove vrste grinja najčešći su ektoparaziti (oni koji ostaju na površini našeg tijela radije nego da borave unutar njega). Nađeni su kod svih poznatih etničkih skupina, od bijelih Europljana i australskih Aboridžina do Eskima na otoku Devon. 1976. godine veliki stručnjak za grinje William Nutting napisao je: “Može se zaključiti, gdje god je čovjek kročio, naći će se i folikuli dlake s grinjama, a mehanizam prijenosa stopostotno je učinkovit. Jedan od mojih studenata napomenuo je da je to nesumnjivo prva višestanična životinja iz porodice beskičmenjaka koja je posjetila Mjesec.”
Zapravo je prilično teško ustanoviti koliko je Demodex u stvari rasprostranjen. Prva procjena dolazi iz studije iz 1903. godine koja govori da su ova stvorenjca pronađena na 49 od 100 francuskih leševa. Sljedeće brojanje iz 1908. godine daje brojku 97 pronađenih na 100 njemačkih leševa. Nacionalnosti ovdje zapravo nisu bitne, ali bitna je vaša dob. Netom po rođenju nemamo grinje. Svaka nova generacija iznova ih pokupi, vjerojatno izravnim kontaktom s našim roditeljima. Hvala, roditelji! Ali postoje dobre vijesti za one mlađe od dvadeset godina. Francuska studija iz 1972. tvrdi da postoji samo 4% šanse da nosite Demodex. Ako ste stariji, loše vijesti! Gotovo je sigurno da ih nosite negdje na tijelu.
Grinje većinu svog vremena provode s glavom ukopanom u folikulama dlake. To su strukture u obliku ovojnice koja okružuje korijen iz kojeg raste dlaka. Najčešće ih nalazimo na kapcima, nosu, obrazima, čelu i bradi. Ali to ne znači da su ograničeni samo na lice: Demodex je pronađen na dlačicama ušnog kanala, na bradavicama, preponama, prsima, podlakticama, penisu, a i na stražnjici. Općenito vrijedi pravilo da suha koža nije njihovo omiljeno stanište. Oni najviše vole područja tijela koja su natopljena uljima, to jest sebumom – masnom tekućinom koju luči naše tijelo), što objašnjava zašto se vole zadržavati baš na našem licu. To objašnjava i činjenicu da njihov broj raste ljeti, kad je izlučivanje sebuma pojačano.
Kako žive grinje
Kako grinje Demodex provode svoje vrijeme? One se hrane! Neki tvrde da se hrane sebumom, ali William Nutting misli da im takva prehrana ne dosi dovoljno hranjivih tvari. Umjesto toga, tvrdi on, one se goste stanicama koje okružuju folikule sišući njihovu unutrašnjost igličastom tvorevinom koja izlazi iz središta njihovih okruglih usta. S obje strane usta D. Folliculorum ima organ na kojem se nalazi sedam kukica (tzv. “palpus” – organ koji je obično smješten na glavi insekta, a služi kao osjetilo okusa ili dodira) koji mu služi za raspoznavanje onog čime se hrani. “Čitava struktura tvori oštro, napadačko oružje”, piše Xu Jing koji ih je prvi promatrao pod elektronskim mikroskopom. (D. Brevis, sa svojih pet takvih pipaka – palpusa, smatra se “manje ofenzivnom”.)
One gmižu! Kreću se u tami, a zaustavljaju se u mjestu kad se izlože jarkoj svjetlosti. Činjenica da su grinje pronađene na površini lica sugerira da one izlaze iz folikula noću u tajanstvenu skitnju našim licem. Teško da svojim zdepastim nogama mogu postići neku brzinu. Potrebno je gotovo pola dana da Demodex prijeđe udaljenost od vašeg uha do nosa.
One ne izlučuju izmet! Grinje namaju anus pa skupljaju svoj izmet u velikim stanicama svoje utrobe. Nutting ovo vidi kao prilagodbu na život proveden s glavom ukopanom u vrlo ograničenom prostoru. Kad grinja ugine, raspada se i čitav se izmet oslobađa. Više o tom kasnije.
Grinje se seksaju! I to na vašem licu! Njihova omiljena mjesta za tu aktivnost su rubovi folikula dlake. Broj muških jedinki nadmašuje broj ženskih za tri do pet puta, ali ako ostavimo ovaj podatak po strani, spolnom životu Demodexa nedostaje većina stravičnih detalja prisutnih u porodici paukolikih stvorenja. Nema traumatičnog osjemenjivanja ni kanibalizma. Stidnica i vulva skrivene su među njihovim nogama. (Xu Jing napisao je da penis D. Folliculoruma “u erektivnom stanju izgleda poput male svjetiljke”. Nije uspio vidjeti penis kod D. Brevisa).
Nakon spolnog odnosa, ženke se ukopaju u folikul (kod D. Folliculoruma) ili u okolne lojne žlijezde (kod D. Brevisa). Pola dana kasnije one polažu jajašca koja se izlegu nakon dva i pol dana. Mlade grinje nakon šest dana postaju odrasle jedinke i žive još otprilike pet dana. Čitav njihov životni vijek traje oko dva tjedna.
Osobe koje imaju rozaceu možda bi se sad trebale ostaviti čitanja
Jesu li ova stvorenja paraziti ili nešto benignije? Po sadašnjim saznanjima, ona se hrane, gmižu i vode društveni život na površini vašeg lica bez nekih štetnih učinaka. Moguće je da nam i pomažu jedući bakterije i druge mikrobe iz folikula, ali za to postoji malo dokaza. Njihova jajašca, nožice u obliku kandža, bodljaste tvorevine koje su sastavni dio njihovih usta te enzimi u njihovoj slini mogu izazvati imunološku reakciju, no ovo se obično ne događa.
Ali kao i mnogi drugi mikroskopski stanovnici našeg tijela, čini se da su Demodex oportunisti čiji se broj dijametralno povećava kako se naša obrana smanjuje. Nekoliko studija pokazalo je da su brojniji kod osoba s HIV-om, djece s leukemijom ili kod pacijenata koji su na imunosupresivnim lijekovima. Vjerojatno je da promjene na našoj koži utječu na povećanje njihovog uobičajenog broja.
Kod pasa, prekomjeran broj Demodexa canis može izazvati potencijalno smrtonosno stanje poznato pod nazivom šuga ili demodikoza. Kod čovjeka, povećanje njihovog broja povezano je s kožnim bolestima poput akna, rozacee ili blefaritisa (upala očnih kapaka). Članak u New Scientistu nesumnjivo pobuđuje pažnju čitatelja, ali znanstvenici govore o ovoj vezi već desetljećima. Povezanost sa rozaceom ustanovljena je još 1925!
Znanstvenici su tu vezu potvrdili više puta – Demodex je učestaliji na obrazima ljudi koji boluju od rozacee. U jednoj studiji govori se da ljudi s rozaceom imaju 12,8 grinja po centimetru kvadratnom kože. Za usporedbu, kod onih koji ne pate od tog problema taj broj je 0,7. Prema rezultatima iz 48 odvojenih studija, ljudi sa rozaceom imaju osam puta veću infestaciju Demodexom. Postoji očita povezanost, ali ne i uzročno-posljedična.
Postoji mnogo nepotvrđenih dokaza o tretmanima kojima se uništavaju grinje i kod kojih dolazi do znatnih kliničkih poboljšanja (posljednje takvo odnosi se na upotrebu ulja čajevca), ali malo je kliničkih ispitivanja koja bi to potvrdila. Na primjer, metronidazol se povremeno koristi kod tretmana infestacije Demodexom i postoje tri klinička ispitivanja koja su potvrdila njegovu efikasnost (istraživanja pohranjena u Cochraneovoj knjižnici i ostala). Ali opet, pokazalo se da Demodex može preživjeti veliku koncentraciju metronidazola pa su grinje možda sasvim sporedne u činjenici da su se neke tvari pokazale efikasne.
U novom članku New Scientista Kevin Kavanagh sugerira da rozacea može biti uzrokovana ne samim grinjama, već bakterijama koje sadrži njihov izmet. Uostalom, antibiotici koji su neškodljivi za grinje katkad mogu biti efikasni u liječenju rozacee. Ali, ponavljamo – potrebno je pronaći još poveznica. Izazov koji nam šalju bakterije je fascinantan. Znamo tako malo o stvorenjima koja koloniziraju naša tijela, a sad se suočavamo s još većim izazovom – da saznamo više o stvorenjima koja koloniziraju njihova tijela. Idemo, još dublje u zečju rupu!
I konačno, ako vam sve ovo zvuči nepodnošljivo odbojno, sačuvajte svoje mišljenje pred ljudima koji pate od arahnofobije – straha od paukolikih bića i sitnih kukaca koji uzrokuju svrab. Čime ih možemo utješiti? Evo što kaže Nuttshell:
“Ljudi koji pate od arahnofobije, a dvanaestak ih je prošlo kroz naš laboratorij, smatrat će se izliječenima ako slijede recept koji uključuje opušteni boravak na plaži. Budu li nakon toga inzistirali na ispitivanju grinja u folikulama, situacija će postati pomalo škakljiva, jer će većina njih i dalje biti pozitivna na grinje. Diplomacija će ipak prevagnuti – samo dvoje od dvanaestorice neće smatrati da je došlo do poboljšanja.”
Izvor:
