Znanstvenici već desetljećima znaju da se svemir širi no istraživanja provedena u proteklih nekoliko godina dovela su u pitanje izračune brzine rasta te izazvala preispitivanje teorija o svemiru.
Brzina širenja poznata kao “Hubbleova konstanta” središnji je dio nastojanja da se otkrije ishodište svemira a astrofizičari vjeruju da su sve bliže točnoj brzini.
U 1998. dva tima znanstvenika otkrila su da se brzina širenja povećava s udaljenošću i da je svemir ispunjen misterioznom tamnom energijom koja je izazivala ubrzavanje 14 milijardi godina što im je donijelo Nobelovu nagradu 2011.
Jedinica mjerenja Hubbleove konstante je kilometar u sekundi po megaparseku koji odgovara trima svjetolesnim godinama. Prema dosadašnja dva različita modela, brzina širenja je ili 67,4 ili 73.
Sada je studija znanstvena s instituta za astrofiziku Max Planck u Njemačkoj i drugih sveučilišta opisala nove metode računanja rastućeg širenja svemira.
Pokazuje da je brzina širenja 82,4 kilometra u sekundi po megaparseku što je više nego u ranijim izračunima – no dozvoljava odstupanje od 10 posto što znači da bi se kretala u rasponu od 74 do 90.
Znanstvenici kažu da razlike izračuna različitih metoda nisu pogreške u izračunu nego bi mogle biti znak “napetosti” u razumijevanju toga kako teorija Velikog praska objašnjava svemir.
U ranom svemiru postoji nepoznata fizika koju moramo proučavati, ako je ‘napetost’ stvarna, kaže Inh Jee, kozmologinja na institutu Max Plank i koautorica studije koja je objavljena u četvrtak u časopisu US journal Science.
Htjeli smo imati drugi način da potvrdimo je li razlika u mjerenjima stvarna, kazala je za AFP.
Teorija Velikog praska sugerira da je svemir stvoren kataklizmičkom eksplozijom i da se od tada širi.
Razne metode mjerenja znače da se galaksije udaljene tri milijuna svjetlosnih godina (jedan megaparsek) udaljavaju brzinom od 67, 73 ili možda 82 kilometra u sekundi.
Novi izračun temelji se na savijanju svjetlosti oko velikih galaksija. Jee kaže da veliki stupanj pogreške od deset posto ne može pomoći preciziranju Hubbleove konstante no da njegove metode pridonose raspravi o tome postoje li temeljni problemi u teoriji kozmologije.
Adam Riess, jedan od dobitnika Nobela za 2011. kazao je da nova studija nema dovoljno precizne rezultate da pomogne rješavanju trajuće kontroverzije. Mislim da ne pridonosi mnogo sadašnjem stanju. No lijepo je vidjeti da ljudi tragaju za alternativnim metodama i to zaslužuje poštovanje, dodaje on.
