Iako pri kliničkoj smrti stanice ostanu bez kisika i ostalih hranjivih tvari i brza reanimacija može spasiti život, ali i oštetiti brojna tkiva, novom metodom smanjivanja temperature tijela moguće je smanjiti rizik od reperfuzije i tako pomoći potpunom oporavku pacijenta.
Centar za znanost (CRS) na Sveučilištu u Pennsylvaniji uvelike se bazira na istraživanju ponašanja ljudskih stanica, tražeći način da im produže život i nakon što su one “klinički” mrtve. Znanstvenici, doktori i inženjeri rade na revolucionarnim tehnikama za liječenje zastoja srca, lagano brišući granicu između života i smrti.
Kako objašnjava doktor Honglin Zhou, asistentu urgentne medicine na Sveučilištu i pomoćnik direktora u CRS-u, znanstvenici se generalno slažu da postoje jasni načini da se dokaže smrt ljudske stanice.
Svaka stanica ima čvrstu vanjsku membranu koja služi za odvajanje njenog sadržaja od okoline i filtriranje molekula koji nisu esencijalni za njenu funkciju ili opstanak. Kako se stanica bliži kraju života, ta zaštitna membrana slabi i, ovisno od okolnosti pod kojima je nastala smrt, dogodit će se jedna od tri stvari: ona će poslati signal stanici za posebno održavanje koja će je progutati i reciklirati njen sadržaj; stavit će se u karantenu i potrošiti se u nekoj vrsti programiranog altruističkog samoubojstva ili će naglo puknuti i prosuti svoj sadržaj u okolno tkivo, izazivajući tako ozbiljno zapaljenje i daljnje oštećenje tkiva.
Oštećenje reperfuzije
U sva tri slučaja, kad je integritet vanjske membrane ugrožen, sudbina stanice je zapečaćena. Međutim, ispostavlja se, nekim stanicama treba dosta vremena da umru.
Kad je ljudska stanica odsječena od normalnog dotoka kisika, hranljivih tvari i usluga čišćenja – koje im inače osigurava krvotok – ona može izdržati u svojoj membrani iznenađujuće dugo. Zapravo, one ćelije koje najduže prežive u tijelu neće umrijeti nekoliko dana zbog gubitka cirkulacije, svijesti i većine drugih stvari koje se smatraju neodvojivim procesom življenja.
Ukoliko liječnici dođu do pacijenta prije nego što stanice umru, reanimacija je i dalje realna mogućnost.
Nažalost, najosjetljivije stanice su moždane. U roku od 5 do 10 minuta nakon prestanka rada srca, neuronske membrane počinju pucati i dolazi do nenadoknadivog oštećenja mozga. Da stvar bude gora, stanica koja je određeno vrijeme bila odsječena od dotoka kisika i hranljivih tvari, kada iste ponovno dobije, izvršit će samouništenje – fenomen je to nazvan oštećenje reperfuzije.
Terapeutska hipotermija
Točan mehanizam ovog procesa nije do detalja proučen, ali dr. Zhou smatra da kad stanica izgubi dotok krvi odlazi u neku vrstu metabolične hibernacije s ciljem samoočuvanja. Kad na stanice u tom stanju iznenada nagrne velika količina kisika i bijelih krvnih zrnaca u panici od okruženja nagomilanog toksinima, stanice će pod navalom signala odgovoriti samožrtvovanjem.
Iako znanstvenici ne razumiju u potpunosti uzroke oštećenja reperfuzije, znaju iz iskustva da jedna stvar koja guši njegovo aktiviranje jeste smanjenje temperature pacijenta, zbog čega je jedno od glavnih područja istraživanja u CRS domeni takozvana “terapeutska hipotermije”.
Naglim smanjivanjem temperature tijela na oko 33 stupnjeva, što je moguće brže poslije srčanog zastoja, doktori su otkrili da mogu značajno smanjiti rizik od reperfuzije dok rade na oživljavanju. Ima slučajeva kada su pacijenti bili desetine minuta klinički mrtvi prije nego što su se potpuno oporavili.
