Nekromancija u staroj Grčkoj označavala je umijeće pozivanja duša mrtvih iz podzemnog svijeta radi proročanskih savjetovanja. Ovaj skriveni ritual zabilježen je na sačuvanim papirusima iz 4. i 3. stoljeća prije Krista. Nekromanteion, ili ‘proročište mrtvih’, bilo je hram posvećen Hadu, bogu podzemlja, i Perzefoni, njegovoj supruzi.
Stari Grci su vjerovali da duše umrlih, nakon raspada tijela, putuju u podzemni svijet kroz zemaljske pukotine. Smatrali su da duhovi mrtvih posjeduju jedinstvene sposobnosti, uključujući moć proricanja budućnosti. Iz tog razloga, Grci su gradili hramove na mjestima za koja se vjerovalo da su ulazi u podzemni svijet, prakticirajući nekromanciju kako bi dobili proročanstva.
Nekromanti su služili kao posrednici između tražitelja i duha mrtvog. Za kontaktiranje mrtvih, bilo je važno ne prekršiti volju pokojnika. Ako se znalo da mrtvi ne bi željeli takav kontakt, pokušaji komunikacije smatrani su nepoštovanjem. Nasilno izvlačenje informacija od mrtvih smatralo se opasnim i moglo je donijeti posljedice.
U ritualima, nekromanti su koristili ostatke pokojnika, poput kostiju, kože, kose i noktiju, te osobne dijelove poput ruku, zubi i očiju. Lubanja je bila posebno cijenjena zbog njenih osjetilnih organa. Vjerovalo se da duše mrtvih posjeduju dvostruku vrstu informacija: one dobivene za života i one saznate nakon smrti.
Uobičajeno je bilo pozivanje ‘sjena’ mrtvih radi otkrivanja lokacija skrivenih blaga ili učenja o okultnim magijskim vještinama, za koje se vjerovalo da se mogu naučiti u zagrobnom životu.
Rituali u Nekromanteionu uključivali su složene ceremonije s obrocima od boba, svinjetine, ječmenog kruha, kamenica i narkotika. Nakon čišćenja i žrtvovanja ovaca, vjernici bi se spuštali kroz lavirint hodnika, ostavljajući žrtve i prolazeći kroz željezna vrata u potrazi za kontaktom s mrtvima.
Nekromanteia (u množini) bili su drevni grčki hramovi gdje su se prakticirala pozivanja duhova mrtvih. U ovim ceremonijama, postavljala bi se niz pitanja i pjevale molitve. Tijekom ovih obreda, sudionici bi svjedočili kako svećenik, uz pomoć kazališnih dizalica sličnih Aeoremi, izgleda kao da leti unutar hrama.
Jedan od najpoznatijih Nekromanteion bio je onaj uz rijeku Acheron u Thesprotiji, zapadnoj Grčkoj. Acheron je bio značajan zbog svoje uloge u nizu mitoloških silazaka, poput onih Orfeja, Tezeja i Herakla. Had, bog podzemlja, i njegova supruga Perzefona, također su bili povezani s ovim mjestom.
Četiri autora, među kojima su Herodot i Pausanija, posvjedočila su o postojanju Nekromanteiona na Acheronu, koristeći izraze nekromanteion i nekromancija. Dodatno, Odisejev skolijast spominje jezero Nekropompos, a Lucije Ampelije piše o spuštanju u podzemni svijet radi proročanstava.
Leksikografi su spominjali slične koncepte, poput psihopompeiona u Molosu, susjednom plemenu Tesprotjana u Epiru.
Najstariji zapis o nekromantcji na Acheronu nalazi se u Homerovoj Odiseji, gdje Kirka savjetuje Odiseja da se sastane s Tirezijom, slijepim prorokom, u podzemlju kako bi dobio savjet za povratak na Itaku.
Homerov opis Odisejeva putovanja i njegovog savjetovanja s duhovima Tiresije i drugih temelji se na geografiji Tesprotije, što je potvrđeno Pauzanijinim zapisima. Vjeruje se da je nekromanteion, slično proročištu u Dodoni, već bio uspostavljen u tom području u to vrijeme.
Aristofan u svojoj komediji “Žabe” spominje tri podzemne rijeke: Stiks, Acheron i Kokitos, opisujući “Aheronovu stijenu” kao mjesto gdje se obavljaju krvne žrtve, koje bi mogle biti povezane s ritualima nekromancije.
