Radinici su sa sobom imali listove ispisane magičnim pismom i na svaki su izrezani i poravnani kamen polagali te listove pa bi jednom udarili po kamenu, što je bilo dovoljno da kamen prijeđe udaljenost od 1000 sahnesa (200 hitaca strijelom: 26.000 metara), zatim bi to ponavljali sve dok taj kamen ne bi došao do vrha piramide: eto kako su arapski pisci 14. i 15. stoljeća objašnjavli tajnu gradnje piramida !
Pitanje primjenjene tehnike gradnje mučilo je znanstvenike, ali i obične znatiželjnike od najdavnijih vremena. Do današnjega dana niti jedan od tih kamenih gorostasa ne čini se u cijelosti shvaćen kad je riječ o njegovim sastavnim elementima.
Pokušajmo, međutim, shvatiti složenost zagonetke slijedeći korak po korak organizaciju jednog gradilišta.
Polazilo se od rezanja materijala koji je bio potreban: kamenje lošije kvalitete za unutarnju jezgru, granit iz Assuana za finije oblganje i fini vapneneac iz Ture za vanjsko dovršavanje. Tehnike iskapanja prve vrste materijala nisu trebale predstavljati posebnu teškoću za stare Egipćane; međutim, do danas je ostalo nerazjašnjeno kako su rezalo granit: dovoljno je pomisliti da je danas za to potreban čelik s dijamantom iglom koji stari Egipćani zasigurno nisu imali.
Neki su znanstvenici pretpostavljali da su korišteni samo blokovi kamena koji su pali prirodnim putem, ali oni koji su korišteni za Mikerinovu pogrebnu prostoriju nose tragove klinova, što ovo tumačenje čini nevjerojatnim. Jedine vjerojatne pretpostavke navode na pomisao da se koristilo jako tvrdo kamenje po kojemu se ritmički udaralo sve dok se ne bi došlo do granita, premda je moralo biti potrebno puno vremena za izvođenje takvih napornih radova. Osim toga korišteni materijali su morali prijeći put dug čak 800 kilometara, preko mora, lađama i na drvenim splavima ili splavima od rogoza, ili preko kopna uz pomoć posebnih sanjki, opet drvenastih. Ali, kako su drevni Egipćani mogli prijeneti tim primitivnim sredstvima teret težak nekoliko stotina tona? I koliko im je vremena trebalo za sličan transport? Keopsova piramida sastoji od 2,300.000 blokova vapneneca; prema grčkome povjesničaru Herodotu, na njezinoj je gradnji radilo 100.000 ljudi; arheolozi smatraju da bi se taj broj trebao smanjiti na 20.000 ljudi pa su proveli nekoliko pokusa da bi potvrdili vrijeme i načina na koje je obavljen taj titanski pothvat, premda nisu uspjeli dobiti precizne podatke. Nakon što su stigli na cilj, trebalo je podignuti golemi teret na veliku visinu, primjerice, Keopsova piramida viša je od 147 m. Teorije se umnogostručuju: ima onih koji misle na primjenu valjaka dobivenih iz trupaca drveta i onih koji opet misle na rampe u obliku spirale koje su obavijale piramidalnu građevinu u njezinu nastanku i zajedno s njom rasle.
Međutim, čak ni ta tumačenja znanstvenici ne smatraju ujednačenima. Najsugestivnije pretpostavke se još jednom čine one koje su iznijeli antički grčki i rimski povjsničari, koji govore o “terasama”(Diodir Sikul) i ” brežuljcima” (Plinije), napravljenima od soli i salitre, koji su okruživali piramide poput zemljanog nasipa, rastući po širini i u visinu, uvijek uz blagi nagib koji je rastao zajedno s građevinom. Pri kraju radova, takve bi se strukture zatim otapale i skretale tok Nila uzrokujući time umjetno plavljenje. Egiptolozi su ispak skloni prihvaćanju ideje da su se koristile rampe, ali o tipologiji mišljenja.
Zapravo, prema nekima su ramp podignute za prijenos blokova bile jednostavne pravocrtne platforme, smještene na jednoj od strana piramida koje su postojale sv uže i duže kako se nastavljala gradnja. Drugi su većinom skloni vjerovati da su se gradile spiralne rampe koje su u spirali obavijale tijelo piramide i postupno slijedile njezino podizanje.
Prema drugoj teoriji, konstruirane su male rampe posvuda oko građevine, koje su u završnoj fazi radova bile zamijenjene samo jednom pravocrtnom rampom smještenoj na jednoj od rampa piramide. Kad je riječ o materijalu koji se koristio za njihovu gradnju, vrlo je vjerojatno da su to bili trupci palme koji su se slagali sa sirovom ciglom, premda je i to samo jedna pretpostavka.
Za razliku od toga, sa sigurnošću znamo, zato što to dokumentira pojava plitkih reljefa u grobnicama, da su blokovi podignuti na rampe uz pomoć drvenih sanjki koje su bila podmazane mješavinom vode i blata da bi se olakšalo njihovo klizanje i smanjila težina.
Jedno drugo još otvoreno pitanje odnosi se na sudbinu takvih rampi/kosina: jesu li nakon završetka radova odmah bile uništene? Ili su bile uklonjene, što je ponovno iskazivalo previše vremena i puno ljudi, s obzirom na njihove kolosalne dimenzije?
Prema nekim stručnjacima, takve strukture čuvale su se i ponovno koristile za gradnju obrednih cesta duž kojih su se raščlanjivale glavne građevine pogrebnih kompleksa. Najnoviju teoriju u tom području razradio je francuski arhitekt Pierre Crozat koji je smatrao da su piramide grđene postupno. Polazilo se od središnje jezgre na kojoj su postupno dodavani drugi blokovi: u toj početnoj fazi nije bilo potrebe za rampama koje bi koristile samo za podizanje najvećih blokova. Tek u sljedećoj fazi one su se uklapale u građevinu, na taj način uklanjajući teški problem njihova konačnog uništenja.
Naravno, ne znamo je li istina da je za gradnju jedne piramide trebalo dvadeset godina rada i tisuće ruku, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da za otkrivanje tajni piramida nisu bila dovoljna stoljeća istraživanja.
