U slučaju da vas je ovo pitanje mučilo, konačno se možete opustiti. Tim teoretskih fizičara sa Sveučilišta Oxford pokazao je da život i stvarnost ne mogu biti puke simulacije koje bi generiralo masivno ekstraterestrijalno računalo.
Otkriće – neočekivano definitivno – proizvod je otkrivanja nove poveznice gravitacijskih anomalija i računalne kompleksnosti.
U radu objavljenom u časopisu Science Advances, Zohar Ringel i Dmitrij Kovrizhi pokazali su da je konstrukcija računalne simulacije određenog kvantnog fenomena koji se pojavljuje u metalima nemguća – ne samo praktično, nego i teoretski.
Znanstvenici su pokrenuli istraživanje jer su htjeli provjeriti je li moguće koristiti tehniku kvantni Monte Carlo za proučavanje kvantnog Hallovog efekta – fenomena u fizičkim sustavima koji imaju jaka magnetska polja i vrlo niske temperature, a koji se manifestira kao energetska struja koja teče preko temperaturnog gradijenta. Fenomen ukazuje na anomaliju u geometriji prostor-vremena.
Kvantne Monte Carlo metode koriste nasumično uzorkovanje kako bi analizirali kvantne probleme u kojima jednažbe ne mogu biti izravno izračunate.
Ringel i Kovrizhi pokazali su da će pokušaji uporabe kvantnog Monte Carla za modeliranje sustava s anomalijama, poput kvantnog Hallovog efekta, uvijek biti neizdvodljivi.
Otkrili su da se kompleksnost simulacije eksponencijalno uvećava s brojem čestica koje su simulirane.
Kad bi kompleksnost rasla linearno s brojem simuliranih čestica, udvostručenje broja čestica značilo bi i udvostručenje potrebne računalne snage. Ako kompleksnost, pak, raste na eksponencijalnoj skali – a količina računalne snage mora se udvostručiti svaki put kad se doda jedna čestica – zadatak vrlo brzo postaje nemoguć.
Znanstvenici su izračunali da bi samo pohrana informacija o nekoliko stotina elektrona zahtijevala računalnu memoriju koja bi fizički zahtijevala više atoma nego što postoji u svemiru.
Znanstvenici su istaknuli da postoji niz drugih poznatih kvantnih interakcija za koje još nisu pronađeni algoritmi prediktivnog modeliranja. Također, smatraju kako za neke od ovih interakcija algoritmi možda i ne mogu biti pronađeni.
S obzirom na fizički nemoguću količinu računalnih groktaja potrebnih za pohranu informacija za samo jednog člana ovog podseta, strahovanja da i ne znajući živimo u nekoj prostranoj verziji Matrixa konačno mogu utihnuti.
