Acidifikacija oceana, ili zli blizanac globalnog zatopljenja, kako ga neki stručnjaci nazivaju, sve brže prijeti svjetskim oceanima i morima na više razina. Acidifikacija i globalno zatopljenje, naime, djelomično dijele isti uzrok – povećanu emisiju ugljikovog dioksida u atmosferi. Čak i neovisno o porastu temperature na Zemlji, oceani postaju kiseliji. Ako se u skoroj budućnosti stanje ne promjeni, mnoge poznate vrste mogle bi do kraja stoljeća izumrijeti, piše Biologija.
Acidifikacija oceana nastaje kada jedan dio ugljikovog dioksida u atmosferi bude prebrzo otopljen u oceanima, što trajno podiže njihovu kiselost. U specifičnom kemijskom procesuotpuštaju se vodikovi ioni koji podižu kiselost oceana, ali se istovremeno smanjuje koncentracija karbonatnih iona, koji je nekim organizmima od životne važnosti.
Smanjenje koncentracije karbonatnih iona u morskom okolišu najprije će utjecati na organizme koji imaju školjke ili kostur od kalcijevog karbonata, kao što su koralji ili školjkaši. Oni zbog nedostatka potrebnih minerala ne mogu u potpunosti zaštiti svoje tijelo. A ako i izgrade svoju školjku ili kostur, takve inače čvrste tvorevine počet će se otapati zbog povećane kiselosti, što će životinjama također pružati nedovoljnu zaštitu od loših uvjeta ili predatora.
Istraživanja pokazuju da bi acidifikacija mogla utjecati i na procese razmnožavanja planktona (naslovna fotografija) koji ima važnu ulogu u hranidbenoj mreži mnogih riba i ostalih morskih organizama. A te vrste izvor su hrane još većim ribama, pticama, pa i ljudima.
Velik dio ugljikovog dioksida koji se otapa u oceanima dolazi odneobnovljivih izvora energije, proizvodnje cementa, sječe šuma i ostalih ljudskih aktivnosti koje će oceane postupno pretvarati u sve kiseliji okoliš. Do kraja stoljeća smatra se da bi moglo doći do snižavanja pH oceana za 0.3 (što je manji pH, veća je kiselost) do pH vrijednosti od 7.8, što neki organizmi poput koralja zasigurno ne bi mogli preživjeti. Trenutačno stanje pH je otprilike 8.1, a u posljednjih sto godina pao je za 0.1.
Proučavanjem podmorskih izvora ugljikovog dioksida, provodeći eksperimente s povećanjem koncentracije ugljikovog dioksida, ali i proučavajući Zemljinu prošlost, geologiju i razna fosilna nalazišta, znanstvenici su došli do jednog ključnog zaključka – u Zemljinoj prošlosti već su se događale slične pojave. Znanstvenici, naime, smatraju da su dvije pojave, jedna prigodno nazvana „Veliko izumiranje” prije 251 milijun godina (kada je na prostoru današnje Rusije došlo do vulkanske erupcije i izumrlo oko 96 % svog morskog života), te druga koja se dogodila prije 55 milijuna godina, bile popraćene acidifikacijom oceana. Smatra se da je snižavanje pH oceana (odnosno povećanje koncentracije vodikovih iona u oceanu) zadalo konačni udarac mnogim vrstama, a posljedice toga imale su utjecaja i na raznovrsnost današnjeg morskog života.
