Usprkos njegovoj kratkoj devetogodišnjoj vladavini, Tutankamon je vjerojatno najpoznatiji faraon starog Egipta. Pošto njegova grobnica nije bila opljačkana u doba kada je otkrivena 1922. godine, povjesničari su mogli sklopiti aspekte života devetnaestogodišnjeg dječaka-kralja.
Više od 100 štapova za hodanje i „lijekova“ (ljekovitog sjemenja, plodova i lišća) nalazili su se među ukopnim dodacima i drugim blagom unutar grobnice, sugerirajući da je faraon bio krhak, a dva mumificirana fetusa upućivala su na to da je njegovo potomstvo možda patilo od smrtonosne genetske bolesti. No novo istraživanje Tutankamonovih obiteljskih mumija, objavljeno u časopisu Journal of the American Medical Association, pružilo je biološki uvid u incestuoznu kraljevsku lozu ovog kralja i njegovu ranu smrt.
Glavni tajnik Egipatskog vrhovnog vijeća za starine, Zahi Hawass, udružio se s antropologom Carstenom Puschom s Tűbingenskog Sveučilišta u Njemačkoj, da bi istražili Tutankamonovu i deset kraljevskih mumija, uključujući i dva fetusa za koje se pretpostavlja da su bili u rodu s njim, zbog naslijednih poremećaja i infektivnih bolesti. Pet mumija za koje se smatralo da nisu u srodstvu poslužilo je za morfološku i genetsku kontrolu. Hawass, Pusch i petnaest drugih znanstvenika nastavili su provoditi detaljna antropološka, radiološka i genetska proučavanja dragocijenh mumija u laboratoriju izgrađenom u podrumu Muzeja egipatskih starina u Kairu, dva kata ispod poznate zlatne maske.
Nakon što su izvukli malene količine drevne DNA iz kostiju mumija, istraživači su povećali šesnaest ponavljanja kratkih tandema (kratkih nizova u DNA koji tvore genetski otisak prsta) i osam polimorfnih mikrosatelita (nasljednih molekularnih markera) do količina koje je moguće testirati uporabom tehnika koje se često koriste u kriminalističkim istragama ili testu utvrđivanja očinstva. Tražili su također DNA djelove patogena malarije.
Na temelju njihovih dosadašnjih rezultata istraživači su uspjeli otkriti tko su dvije mumije koje su ranije bile anonimne (imale su jedino broj grobnice), uključujući Tutankamonovu baku, Tiyeu i njegova oca, mumiju KV55, vjerojatno zvanog „Akenaten“.
„Ovo je najvažnije otkriće od pronalaska Tutankamonove grobnice 1922. godine,“ kaže Hawass. Tim je identificirao i mumiju koja je vjerojatno bila Tutankamonova majka kao KV35YL, a ne kraljicu Nefertiti, kako se to nekada mislilo. „Sada sam siguran da to ne može biti Nefertiti, jer je majka kralja Tutankamona jedna od kćeriju Amenhotepa III i Tiye – a ima ih pet,“ kaže Hawass, dodajući kako ovo planira dalje istražiti.
„Što više podataka otkrivamo, to više oživljavaju muzejski primjerci,“ kaže Pusch, koji priznaje da je bio zabrinut zbog rada s tako starom, „faraonskom“ DNA. „Imali smo šesnaest mumija,“ objašnjava Pusch. „Imate mnogo posla u laboratoriju i kada imate samo jednu mumiju!“ Ali postupak balzamiranja koji je korišten da bi se očuvali ovi kraljevski ostaci radio je u Puschovu korist. „Neka balzamiranja stvarno unapređuju očuvanje genetskog materijala,“ kaže on.
Istraživanje je otkrilo da su roditelji kralja Tutankamona bili rođaci, a ovaj se trend možda nastavio i u Tutankamonovom braku. „Postoje glasine da je Tutankamonova žena bila njegova sestra ili polusestra. Ako je ovo istina onda imamo barem dvije uzastopne generacije koje su imale međuobiteljske brakove, a to nije dobro,“ kaže Pusch. „To prilično često viđamo kod kraljevskih obitelji, oni se vjenčavaju jedni za druge. Oni su mislili: `Bolje je ostati blizak.` Mislim da ih ne možemo osuđivati na temelju uvida koji danas imamo.“ Zbog toga što je iz mumificiranih fetusa izvučena samo parcijalna DNA, još je nejasno da li su oni Tutankamonovo potomstvo ili tek obredne žrtve.
Hawass je 2005. obavio CT kako bi se utvrdio uzrok smrti dječaka faraona. Slika je otkrila slomljenu bedrenu kost što je moglo uzrokovati smrt od infekcije ili krvnog ugruška. Sadašnje istraživanje otkrilo je da je mladenačka aseptička nekroza kosti – poremećaj kod kojeg slaba opskrba krvlju vodi do oštećenja kosti – mogla učiniti Tutankamona iznimno podložnim tjelesnim ozljedama. „Znamo da je ovaj čovjek imao 130 štapova za hodanje i da je ispaljivao strijele sjedeći,“ rekao je Hawass.
No genetskom je analizom identificiran gen tropske malarije (Plasmodium falciparum), patogena koji upućuje na to da je Tutankamon također bio pogođen ovom infekcijom. „Na nesreću, ovo je bio najgori oblik malarije. Čak ni danas nemamo jako dobre lijekove koji bi se nosili s ovom bolešću,“ objašnjava Pusch. Tim je zaključio da je nagli prijelom noge mogao dovesti do stanja opasnog po život, kada se pojavila infekcija malarijom. „On nije bio ponosni faraon, niti čvrsti vođa, bio je mladi dječak – krhak i slab. Nije mogao sam hodati i trebao je druge ljude ili štapove za hodanje zbog svoje koštane nekroze,“ kaže Pusch, objašnjavajući da je Tutankamonova obitelj bila preplavljena malformacijama i infekcijama. „Kad sam bio dječak mislio sam `Opa, ovo su kraljevi i kraljice,` ali oni su patili. Imali su bolove, prehlade i groznice.“
Ovo je prvo istraživanje u kojem se proučavala DNA kralja Tutankamona i njegove kraljevske obitelji, kažu istraživači. „Ovo je zaista nova znanstvena disciplina,“ kaže Pusch, nazvavši je molekularna antropologija (u radu se o njoj piše kao o molekularnoj egiptologiji). „Trebate biti oprezni s tim stvarima, radi se o evoluciji povijesti. Što više budete proučavali mumiju, to će ona postajati manja.“
Pusch kaže da je zahvalan što je bio dio ovog projekta, dodajući da nije mogao spavati tri dana nakon što je prvi put došao u laboratorij ispod muzeja. „Sjećam se da sam onamo išao sa svojim roditeljima kada mi je bilo dvanaest godina. Vratiti se trideset godina poslije i raditi s izvornikom, jednim i jedinim… Ponekad se probudim i mislim da je to bio san!“ Pusch kaže da je ovaj projekt odgovorio na mnoga pitanja, ali je isto tako podignuo mnogo drugih pitanja. “Imamo također mnogo uzbudlivih pitanja za budućnost. U međuvremenu ćemo sakupljati sve više pitanja – to nikada neće završiti.“
