Kada neka osoba prestane disati zbog, primjerice, fizičkih smetnji u dušniku ili prestanka rada pluća, njen životni sat otkucava veoma brzo. Ukoliko duže vrijeme ne dobiva kisik, osoba može doživjeti i srčani udar te je samo pitanje vremena kad će uslijediti manja ili veća oštećenja mozga. Ukratko rečeno, bez kisika stvari mogu krenuti po zlu u vrlo kratkom periodu. Upravo zbog ovoga tim znanstvenika iz Dječje bolnice u Bostonu patentirao je napravu kojom se kisik može direktno ubrizgavati u krvotok osobe kojoj je potreban, javlja portal Popsci. Ovim bi izumom službe hitne pomoći i liječnici mogli dobiti čak i do pola sata više da spase život ugrožene osobe, odnosno da joj omoguće normalan i stalan dovod kisika u krvotok.
Izum znanstvenog tima iz Bostona zapravo je kombinacija mikročestica koja se razlikuje od tradicionalnih preparata kojima se nadomješta krv (u oba slučaja krv se dovodi u organizam ozlijeđene osobe, no u drugom slučaju ona mora biti obogaćena kisikom u plućima). Mikročestice koje su koristili znanstvenici sastoje se od jednog tankog sloja lipida u kojem se nalazi sitna proporcija kisika. Ove čestice u krvotok ozlijeđene osobe ubrizgavaju se pomoću vodenaste otopine i, najbolje od svega, krv osiromašenu kisikom mogu povratiti u normalno stanje u samo nekoliko sekundi. Ako se određena osoba našla u situaciji u kojoj joj je potreban ovaj oblik pomoći, svaka je sekunda važna.
U laboratorijskim testovima na životinjama (kojima je dušnik bio u potpunosti blokiran i nikakav zrak im nije pristizao u pluća) otopina s mikročesticama omogućila je njihovo održavanje na životu čak 15 minuta a da nijednom nisu udahnuli zrak. Što se tiče ljudi kojima je život ugrožen zbog gušenja, pretpostavlja se da bi upotrebom otopine s mikročesticama liječnici mogli „kupiti“ dodatnih 30 minuta za spašavanje. Važno je napomenuti, u trenutcima kad su na životu održavane samo ubrizgavanjem mikročestica s kisikom, životinje su bile u stabilnom stanju i život im nije bio ugrožen (naravno, ako zanemarimo činjenicu da su imale blokirane dušnike).
No, ako ste kao i mi pomislili da ćemo uskoro uz pomoć injekcija moći „disati“ pod vodom i na udaljenim planetima – prevarili ste se. Kisik koji se u krvotok dostavlja preko mikročestica obložen je lipidima (pojednostavljeno rečeno – obložen je molekulama čiste masti) koji bi u većoj količini imali prilično negativne posljedice za ljudski organizam, a otopina u kojoj se mikročestice nalaze nakon nekog vremena bi jednostavno postala prevelik uteg za organizam i izazvala bi mnoštvo drugih problema koji bi nedostatak kisika učinili tek jednom od mnogih opasnosti za život.
Ipak, 15 do 30 „bonus“ minuta života uopće nije loše kada ste životno ugroženi. Mikročestice i otopina u kojoj se nalaze su prenosive i, ukoliko to regulatorne agencije odobre, u budućnosti bi svako ambulantno vozilo, helikopter, policajac, vatrogasac, liječnik ili bilo koja druga služba i osoba o kojoj ovise ljudski životi mogla biti opremljena ovom spasonosnom injekcijom. Ubrizgavanjem otopine s mikročesticama službe hitne pomoći moći će stabilizirati pacijenta i održavati ga na životu dok ga ne prebace u ustanovu u kojoj će dobiti adekvatnu i nešto trajniju medicinsku skrb.
Znanstvenicima iz Bostona sad predstoji još mnoštvo testiranja i traganja za potencijalnim nuspojavama. Stvari danas za njih definitivno izgledaju dobro i, ukoliko regulatorne agencije odobre upotrebu injekcije s mikročesticama, možemo reći kako se radi o jednom od potencijalno najkorisnijih izuma u posljednje vrijeme. Iako ovo ne predstavlja trajno rješenje kojim bi se spašavali životi, nerijetko je upravo petnaestak minuta ono što ljudski život dijeli od smrti.
