Nije toliko sporna ugradnja implantanata koja ljudski život može učiniti kvalitetnijim ili bar podnošljivijim, koliko mogućnost da se u skoroj budućnosti dođe do onog stupnja kiborgizacije kada će postati upitno gdje je granica između čovjeka i kiborga.
Dr. Igor Čatić, umirovljeni profesor tehnologije na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, niz godina aktivan je u raznim područjima znanosti i filozofije, a već se desetak bavi fenomenom ugradnje umjetnih implantanata u ljudsko tijelo. Nedavno je na 10. lošinjskim danima bioetike održao intrigantno predavanje o toj sve aktualnijoj temi. Svojedobno je lucidno predvidio kako će suvremena tehnika omogućiti kiborzima da zabrane postojanje čovjeka. Koliko smo daleko od predviđanja dr. Čatića, pokušali smo doznati u razgovoru s njim nakon povratka s Lošinjskih dana.
Ova dosjetka da će kiborzi zabraniti postojanje prirodnih ljudi javila mi se tijekom prošlogodišnjih predavanja na tu temu u Zagrebu i Sisku. Na ovogodišnjim Lošinjskim danima bioetike ona je formulirana na sljedeći način: `Industrija anorganskih i organskih polimera odlučila je, putem industrijâ čipova, plastike i gume omogućiti kiborzima da donesu odluku o zabrani postojanja prirodnih ljudi. Rok je 31.12. 2049.`
Koliko god na prvi pogled dosjetka, postavlja se pitanje koliko smo blizu takvoj `odluci`. Zapravo moje bavljenje kiborzima potaknuto je prikazom rezultata istraživanja britanskog znanstvenika Kevina Warwicka. Vjerojatno potkraj 2000., Hrvatska televizija je prikazala u jednoj emisiji rezultate eksperimentiranja tog znanstvenika s ugrađenim čipom u ruci. Tada je bilo zamišljeno da gibanjem ruke s ugrađenim čipom omogućava otvaranje vrata garaže vlasnika. Jedna rečenica u toj emisiji privukla je moju pozornost. Warwick je najavio da je njegov cilj prenošenje misli putem računala. Na moje izravno pitanje Warwick je odgovorio: `Nećemo još moći prenositi misli putem računala, ali tijekom veljače ili ožujka 2002. prenijet ću svoje seksualno uzbuđenje putem računala na svoju ženu.` Rečeno, ostvareno. Pripremajući referat za lošinjske Dane bioetike 2005. saznao sam da su već u svibnju 2002. jednoj obitelji na Floridi ugrađeni čipovi, a već 2005. čip je imalo nekoliko tisuća osoba, kaže nam dr. Čatić.
Kako bi znanost izbjegla opasnost da, donoseći preuranjene stavove, dovodi u pitanje nečiji identitet, pitamo našeg sugovornika kada i pod kojim uvjetima možemo smatrati da ljudsko biće postaje kiborg.
Potrebno je prvo precizirati što znači kiborg. Riječ kiborg iskovala su 1960. dva NASA-ina znanstvenika, M. Clynes i N. Kline. Kiborg je kratica od kibernetički organizam i označava hibrid čovjeka i stroja. Međutim, podrobnija raščlamba pojma kiborg pokazuje da se ta riječ svodi na povezivanje prirodnog čovjeka i ugrađenog, implantiranoga, umjetnog dijela. Prema tome, već smo i sada svi kiborzi, ali različitog stupnja kiborgizacije, odgovara dr. Čatić i dodaje da upravo radi na istraživanju o tome koji se organi i udovi već danas presađuju i ugrađuju i što će biti moguće u neposrednoj budućnosti.
Nova era kiborgizacije najavljivana je već početkom 21. stoljeća. Zanimalo nas je koliki je pomak od tada napravljen prema »bioničkom biću
Pojam bioničkog bića je definicijsko pitanje. Jedna definicija glasi da je bioničko biće ono koje je pod djelomičnom ili potpunom upravom elektromehaničkih naprava. Ugrađeni organi ili, jednog dana, umjetna krv ne mogu se smatrati elektromehaničkim napravama. Stoga ostajemo pri ranijoj definiciji kiborga«, odgovara naš sugovornik.
Ono pak što nam se s bioetičkog stajališta činilo najspornijim nije toliko ugradnja implantanata koja ljudski život može učiniti kvalitetnijim ili bar podnošljivijim, koliko mogućnost da se u skoroj budućnosti, uz ubrzani razvoj tehnologije, dođe do onog stupnja kiborgizacije kada će postati upitno gdje je granica između čovjeka i kiborga.
To je definicijsko pitanje. Točno je da su po ovdje navedenoj definiciji kiborga kiborzi među nama. Fizički će uvijek jedan dio biti prirodan, onaj po rođenju. U osnovi nije problem koliko toga je zamijenjeno nego o čemu je riječ. Riječ je zapravo o razini kiborgizacije, kaže Čatić i ističe potrebu pravodobnog definiranja razina ili kategorija kiborga.
Smatra da se razlikuju četiri kategorije kiborga, odnosno četiri skupa tehnika: prvu kategoriju ili tehnike nadomještanja obuhvaća fizičko nadomještanje udova, organa i ostalih dijelova ljudskog tijela koji nedostaju uz djelomično ili potpuno vraćanje njihovih funkcija. Obilježje druge kategorije ili tehnika normalizacije čini dodavanje ili pojačavanje određenih funkcija organizma pri čemu se on dovodi u stanje koje se smatra normalnim za ljudska bića. Čatić smatra da prve dvije kategorije kiborga nisu etički sporne. Problemi se javljaju prelaskom u treću kategoriju ili pod tehnike poboljšanja koje obuhvaćaju proširenje već postojećih funkcija organizma, tj. stvaranje bolje verzije čovjeka. Četvrta kategorija ili tehnike preoblikovanja označava dodavanje organa ili funkcija koje nisu karakteristične za ljudsku vrstu s ciljem da joj se omogući egzistencija u inače nepovoljnom okružju kao što je boravak u podmorju, svemiru i slično.
Naš sugovornik smatra da posebne etičke dvojbe izazivaju tehnike poboljšavanja ljudi ugradnjom, za sada, čipova.
Već u jako ranom razdoblju bavljenja ovim područjem naglašeno je da ugradnja radiofrekvencijskoidentifikacijskih (RFID) čipova može biti zloupotrijebljena. Već je tada naglašeno da će neki koristiti takve čipove za kontrolu ljudi koji rade u posebnim službama, znatno prije nego što se pojavilo čipiranje Jamesa Bonda u filmu `Casino Royal`. Ono što posebno zabrinjava je projekt razvoja umjetnog mozga. U članku J. Fieldsa `Artificial brain – 10 years away` opisan je rad na umjetnom mozgu. Skraćeno, da bi opisali model mozga i otkrili pravila kojim se obavlja komunikacija te način na koji su dijelovi mozga povezani, članovi tima H. Makrama stvorili su trodimenzionalni model na superračunalu. Umjetni mozak bit će načinjen od anorganskih polimera poput silicija te metala poput zlata i bakra, a imat će sposobnost razvijanja misli neovisno o inputu s drugih strana te mogućnost osjećanja. Među znanstvenicima prevladava strah da bi taj mozak mogao biti više zao nego dobar. Najavljeno je da će kompletan i funkcionalan umjetni ljudski mozak biti stvoren 2018. godine. To otvara brojne etičke dvojbe vezane uz ovaj projekt, upozorava dr. Čatić.
U kojem smjeru možemo očekivati daljnji razvoj kiborgizacije i gdje je granica koja će u bliskoj budućnosti strogo dijeliti čovjeka od kiborga? I naš sugovornik koji se poslijednje desetljeće bavi ovom temom priznaje da je to pitanje za njega novo. »Definicijski, osim nekih izuzetaka poput djece, svi smo mi kiborzi. Striktno, popravci nedostataka obuhvaćenih u prve dvije kategorije kiborga udaljuje čovjeka od njegova prirodnog stanja, ali ne bitno. To je rekonstrukcija koja je poželjna. Međutim, ugradnjom, primjerice, čipova ili posebnih rješenja poput treće ruke ili naprava koje će omogućiti slobodni boravak u svemiru ili podmorju čini izvorno, prirodno ljudsko biće pravim kiborgom. Posebni oblik kiborgizacije je preoblikovanje čovjeka raznim operativnim zahvatima koji nisu nužno vezani uz usadnju, gdje se mijenja oblik i izgled dijela tijela. Ali može biti i povezano s ugradnjom implantanata poput silikonskih grudi, kaže Čatić.
Da bismo na vrijeme izbjegli novi oblik diskriminacije, ali i uvažili potrebu da se čovjek zaštiti od svemoći tehnike i njezine neetične primjene, Čatić upozorava kako moramo posegnuti za kiborgoetikom koju definira kao humanu bioetiku i tehnoetiku. To znači da o etičkim problemima kiborgizacije ljudskog bića trebaju, osim stručnjaka za obje etike, sudjelovati i liječnici te tehničari.
Kiborgizacija treće i četvrte kategorije kiborga neminovno će dovesti do kontrolirane elite s ugrađenim RFID-čipovima ili umjetnim mozgovima kao što je to danas zabava `zlatne mladeži` u Nizozemskoj. A to vodi diskriminaciji. Da bi se to izbjeglo, valja provesti kiborgoetičku raspravu, zaključuje Vjesnikov sugovornik.
Izvor: vjesnik.hr
