Boje predstavljaju jedan od najjednostavnijih podražaja koja naša osjetila mogu detektirati. Čak i meduze detektiraju svjetlo, a one i nemaju mozak! No, usprkos svojoj relativnoj jednostavnosti, objasniti svjetlost i boje na nešto široj skali značilo bi i ponuditi odgovor na dva razmjerno kompleksna pitanja: kako vidimo i zašto vidimo ono što mislimo da vidimo, piše BBC.
Pri odgovoru na spomenuta pitanja važno je imati na umu jednu stvar – boje zapravo ne postoje ili, bolje rečeno, ne postoje u smislu u kojem ih mi shvaćamo u svakodnevnom životu. Jabuke i aparati za gašenje požara nisu crveni, nebo i more nisu plavi i niti jednu osobu na svijetu ne bismo objektivno mogli etiketirati kao “crnu” ili “bijelu”. Za razliku od boja, ono što zapravo postoji jest svjetlost. Svjetlost je stvarna.
Ali, što su onda boje? Za početak, važno je naglasiti da boje definitivno nisu svjetlost – one su u potpunosti ‘umjetan’ proizvod koji nastaje u vašem mozgu. Kako možemo biti sigurni u ovo? Pa, vjerujte nam na riječ, ista svjetlost može postati ‘obojana’ bilo kojom bojom na svijetu. Ne u stvarnosti, već u našem mozgu.
Priznajemo, malo je glupo od nas zahtijevati da nam vjerujete na riječ bez dodatnog objašnjenja. Pogledajte stoga kocke na priloženoj slici. Ako pogledate kocku u gornjem lijevom kutu, primijetit ćete četiri sive pločice na njenoj najuzvišenijoj plohi. Desno od nje je gotovo identična kocka osim što joj se na gornjoj plohi nalazi sedam sivih pločica. Kad ste se uvjerili kako su pločice na obje slike jednake boje (sive), pogledajte dvije kocke u donjem dijelu slike.
Prilično nevjerojatno, ali sada sive pločice na lijevoj kocki izgledaju plavo, a iste te sive pločice na desnoj kocki izgledaju žuto. Podsjetimo, još uvijek se radi o identičnim kockama. One ‘dijele’ isto svjetlo a, složit ćete se, izgledaju sasvim drugačije.
Pamćenje boja
Boje su vjerojatno jedna od najfascinatnijih evolucijskih prilagodbi koje poznajemo. One su, vjerovali ili ne, stvorene na temelju naših prethodnih iskustava. Upravo zbog ove činjenice moguće je izvoditi optičke iluzije poput ove opisane ranije. Kad promatrate određenu sliku koja je sasvim konzistentna s vašim osobnim doživljajem ‘stvarnosti’ (ili bolje rečeno, kad promatrate sliku koja je konzistentna s onim što biste, na temelju prošlih iskustava u stvarnom životu, očekivali vidjeti kada promatrate takvu sliku), vaš mozak će objekte koje vidite na slici tretirati kao da su uistinu ‘stvarni’.
Ako ste razumjeli prethodnu rečenicu, onda je logično postaviti sljedeće pitanje: ako svjetlost koju naša osjetila detektiraju interpretiramo na temelju naših prijašnjih iskustava, koliko brzo ljudi mogu naučiti da istu svjetlost vide u sasvim drugačijem svjetlu (sic!)? Iznenađujuće, za ovakvu promjenu dovoljno je tek nekoliko sekundi. Da ne pomislite kako samo mlatimo praznu slamu ispraznim teoretiziranjem, slijedi demonstracija.
Na slici dolje primijetit ćete dvije slike pustinje jednu pored druge. Slobodno analizirajte slike, što detaljnije to bolje, i primijetite kako su u potpunosti identične. Nebo je na obje slike plavkasto, dok je pustinjski pijesak, gle čuda, žućkaste boje. Sada pažnju preusmjerite na crveni i zeleni kvadrat poviše dvaju slika pustinje. Ukoliko 60-ak sekundi koncentrirano buljite u bijelu točku između ovih kvadrata i zatim pogledate u istu takvu točku između dvaju pustinja – zateći će vas prizor sasvim drugačiji od onog kojeg ste vidjeli ranije. Slike koje su prije samo nekoliko trenutaka bile sasvim identične sada su saturirane očigledno različitim bojama. Što ste fokusiranije buljili u točku među dva gornja kvadrata, to će ova optička iluzija djelovati impresivnije.
No dobro, dosta zezancije, u čemu je kvaka? Slike pustinje izgledaju drugačije zato što je vaš mozak zapamtio crvenilo s lijeve i zelenilo s desne strane u koje ste buljili 60-ak sekundi. Kad ste pažnju ponovno preusmjerili na slike pustinje, vaš mozak je ove zapamćene boje jednostavno ukomponirao u dvije slike pustinje i tako ih ‘izmijenio’. Naravno, samo na nekoliko trenutaka, no i to je dovoljno da na prilično efektan način shvatite koliko su boje zapravo proizvoljna pojava.
Ovaj eksperiment neizbježno vodi do sljedećeg važnog pitanja. Jesu li boje uistinu realne ili su tek produkt naših imanentno subjektivnih osjetila? Do sada ste već mogli shvatiti, točan odgovor krije se u drugom dijelu pitanja.
Važno je zapamtiti, boje su bile u samom srcu evolucijskog procesa milijunima godina. Teško je uopće zamisliti važniji evolucijski proces od onoga koji nam omogućava da postojimo i djelujemo u svijetu koji nas okružuje. Zamislite samo odnos između insekata i cvjetova (cvjetovi nisu ‘obojeni’ kako bi ljudi uživali u njima, već kako bi se biljke kojih su dio što efikasnije razmnožavale), ili najrazličitije boje pomoći kojih se razne životinje kamufliraju u okoliš koji ih okružuje. Naravno, po potrebi, boje se mogu iskoristiti i da vas primijeti što je moguće više živih bića u blizini kao što to, primjerice, čini paun u sezoni parenja.
No, važnost boja nije ograničena isključivo na carstvo životinja. Bili vi svjesni toga ili ne, boje su krucijalan dio i vašeg života. Razmislite na trenutak o odjeći koju kupujete i bojama koje dominiraju u vašoj garderobi. Čitava modna, dizajnerska i kozmetička industrija počiva upravo na bojama, odnosno njihovom kombiniranju.
Evolucija bazirana na percepciji
Rečenica iz gornjeg podnaslova zapravo znači da je naša vjerojatno najjednostavnija percepcija u znatnoj mjeri oblikovala ono što jesmo. No, tu priča ne staje – boje (koje, ne zaboravite, zapravo ne postoje) se nalaze u samom srcu ljudske evolucije i u najvećoj mjeri su odgovorne za izgled svijeta kojeg poznajemo.
Upravo zbog ove uske evolucijske veze s bojama, ljudi si već stoljećima postavljaju jedno pitanje – vide li i drugi isto ono što ja vidim? Valjan i pouzdan odgovor na ovo pitanje neće nam samo otkriti nešto više o tome kako funkcionira naš mozak, već ćemo pomoću njega saznati mnogo više o tome tko smo kao pojedinci, ali i kao društvo kojeg smo formirali.
Doktor R. Beau Lotto s grupom suradnika već godinama pokušava doznati odgovor na gore spomenuto pitanje. On je u svom laboratoriju osmislio i proveo nekoliko eksperimenata u kojima je sudjelovalo 150 ljudi različite dobi, društvenog zaleđa, rase i spola. Cilj svih ovih eksperimenata bio je samo jedan – ponuditi odgovor na pitanje vide li svi ljudi jednako.
Nalazi do kojih su došli u Otto Labu bili su prilično zapanjujući iako, naglašava dr. Lotto. Rezultate dobivene ovim eksperimentima treba smatrati tek početkom ili djelićem konačnog odgovora.
Jedan od značajnijih nalaza do kojeg su došli bio je taj da različiti ljudi povezuju jednake boje s određenim osjećajima. Tako je, primjerice, gotovo svaka odrasla osoba žutu boju povezala sa srećom, plavu s tugom i crvenu s ljutnjom (iznenađenost i strah, preostala dva univerzalna osjećaja, nisu imali neku specifičnu boju koju su im ispitanici dodjeljivali). Iako je sličan trend zabilježen i kod djece, njihova povezivanja boja i osjećaja imala su mnogo više različitih varijacija.
S druge strane, u eksperimentu u kojem su morali povezati boju i zvuk gotovo svi ispitanici (i mladi i stari) odabirali su slične parove. Niski tonovi najčešće su bili reprezentirani tamnim bojama (tamnoplava) dok su viši tonovi uglavnom bili upareni sa žarko žutom.
Koji je dakle zaključak ovog eksperimenta? Ljudi posjeduju interne mentalne mape pomoću kojih su sposobni povezivati boje s određenim drugim osjetilnim podražajima. Ono što je uistinu fascinantno jest činjenica da takvi odnosi (primjerice, između zvuka i boje) ne postoje nigdje u prirodi.
Strukture boja
U jednom drugom eksperimentu, Lotto i suradnici su od ispitanika tražili da na ploču s 49 praznih mjesta rasporede 49 različito obojenih pločica. To je ujedno bila i jedina uputa koju su sudionici eksperimenta dobili. Broj potencijalnih rješenja bio je enorman – deset na šezdeset i drugu potenciju. Vjerojatno već pretpostavljate, u stvarnosti ljudi nisu iskoristili niti približan broj mogućnosti koje su im se nudile. Dapače, pločice su slagali po veoma predvidljivom obrascu – grupirali su boje prema sličnosti.
Lotto tvrdi da je takvo djelovanje posljedica iznimno snažne potrebe za redom (strukturom) koju svi ljudi imaju. Posebice za strukturom koja nam je otprije poznata. U ovom slučaju radilo se o tome da ispitanici reproduciraju ‘logiku’ slika s kojima se susreću u prirodi.
U jednom drugom eksperimentu, znanstvenici iz Otto Laba ispitali su postoje li razlike između raznih grupa ispitanika u jednostavnoj činjenici detektiraju li određeno svjetlo ili ne. Rezultati su bili prilično iznenađujući. Za početak, otkrili su da su žene mnogo osjetljivije na svjetlost od muškaraca, a posebno zanimljivo je da su svjetlo najbolje detektirale one žene koje imaju snažan osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Žene koje su se osjećale nemoćno, iako i dalje ‘osjetljivije’ od muškaraca, postizale su slabije rezultate od žena s osjećajem potpune kontrole. Ako na trenutak zastanemo i podsjetimo se da ovdje zapravo govorimo o pukoj detekciji svijetla, ovi nalazi su ništa manje nego zapanjujući.
U dodatnim eksperimentima, Lotto i suradnici ispitivali su mogu li boje utjecati na naš osjećaj za protok vremena. Odmah na početku primijetili su kako jedna minuta za muškarce ‘traje’ u prosjeku 11 sekundi dulje nego za žene. Znamo što ste pomislili, mi ćemo se suzdržati od komentara.
Osim ove razlike, zanimljivo je kako je jedna minuta ‘trajala’ dulje i za muškarce i za žene kada su bili okruženi crvenim svjetlom, a trajala je kraće kad su bili okruženi plavim svjetlom.
Lotto zaključuje kako se ova razlika može najbolje objasniti različitim razinama uzbuđenja koje i kod muškaraca i kod žena izaziva izloženost ovim dvama vrstama svjetla.
Vidimo li svijet kakvim jest?
Na temelju gore spomenutih eksperimenata može se zaključiti da svatko od nas drugačije vidi svijet koji ga okružuje. To zapravo mora biti tako, budući da su naša osobna iskustva nužno drugačija od osobnih iskustava drugih ljudi. No, ono što je važno jest da nitko od nas ne vidi svijet onakvim kakav stvarno jest.
U tom smislu mi smo svi u zabludi, a sve ono što vidimo zapravo je specifična interpretacija ovisna o našoj osobnoj povijesti, ali i povijesti koju dijelimo s ostatkom čovječanstva. Ova činjenica, vjerojatno više nego bilo koja druga, može poslužiti kao nepobitan argument za slavljenje različitosti, a ne za bijeg u sigurnost konformizma.
