Neke vrste vodene leće koje se u azijskoj kuhinji koriste kao dodatak juhama i kajgani mogle bi postati hranom budućnosti za ljudsku vrstu jer su odličan izvor proteina, smatraju znanstvenici sa Sveučilišta u Jeni.
Vodena leća je biljka koja poput plivajućeg saga prekriva velike dijelove vodene površine. Najčešće je nalazimo u vodama stajaćicama i rukavcima rijeka. Iako je među najmanjim biljkama cvjetnjačama, rijetko stvara cvjetove. Nema korijen i pluta po vodenoj površini.
Izvor je hrane pticama, insektima, mikroorganizmima i ribama.
Znanstvenici sa sveučilišta u Jeni s kolegama iz Indije istražuju mogu li neke vrste vodene leće u budućnosti ljudima poslužiti kao izvor hrane.
Tvrde da je količina proteina sadržanog u ovoj vrsti biljke usporediva s onom u biljci vučici iz obitelji mahunarki (Lemnaceae), u uljanoj repici i u grašku, a usto je bogata i omega 3 masnim kiselinama. Sadrži 40 posto proteina, koliko ga, primjerice ima u zrnu soje.
Testovi što su ih znanstvenici dosad proveli upućuju na to da bi za prehranu najiskoristivija mogla biti vrsta vodene leće poznata kao Wolffia globosa, koja navodno ima okus graška. Wolffia globosa jedna je od vodenih biljki iz porodice Lemnaceae, koja sadrži 38 vrsta najmanjih i najjednostavnijih cvjetnica. Ova biljka je u prosjeku dugačka 0,06 centimetara i široka 0,036 centimetara. Njezina težina je približna težini dvaju zrna soli.
Stanovništvo Azije od davnina je skupljalo Wolffiju s površine vode i koristilo je kao hranu, a to čini i danas jedući je kao salatu, dodatak juhama ili glavnim jelima. U većoj se količini prikuplja pomoću mrežice.
Znanstvenici tvrde da se vodena leća može koristiti u pripremi smoothieja i u bezglutenskim pečenim namirnicama, osobito u dijelovima svijeta u kojima se konzumira puno kruha.
U Izraelu i Nizozemskoj provode se pilot-studije u sklopu kojih se biljka proizvodi namjenski u većim količinama, kažu znanstvenici.
Rezultate istraživanja objavili su u časopisu Food Chemistry.
