Francis Crick i James Watson ušetali su 28. veljače 1953. u Eagle pub u Cambridgeu te okupljenima objavili kako su otkrili „tajnu života“. Toga jutra, Watson i Crick otkrili su strukturu deoksiribonukleinske kiseline ili DNK.
Dvostruka zavojnica koja se može razmotati kako bi se umnožila, potvrdila je nagađanja kako upravo DNK nosi nasljedne podatke života. Tek desetljećima kasnije u vrijeme genetskog inženjeringa postalo je jasno koliko je taj dan bio važan za ljudski rod.
Priča o Watsonu i Cricku prilično je neobična. Kako Watson navodi u svojim memoarima „Dvostruka zavojnica“, priča je to o beskrajnoj ambiciji, nestrpljivosti i otporu prema autoritetu te preziru prema tuđem mišljenju (Watson: „veliki broj znanstvenika nije samo uskogrudan i zatucan, nego i napose glup“). Watson i Crick bili su prilično neobičan znanstveni par. Britanac Crick s 35 godina još uvijek nije imao doktorat znanosti. Amerikanac Watson, 12 godina mlađi od Cricka, diplomirao je na University of Chicago s 19 godina te stekao doktorat sa 22 godine. Zajednička im je želja bila otkrivanje nepoznatog i neopterećenost postavljenim granicama. Crick se prebacio sa fizike na kemiju i biologiju, fasciniran granicom između živog i neživog. Watson je studirao ornitologiju prije nego li je ptice zamijenio virusima.
Na konferenciji u Napulju, Watson je uočio nejasnu sliku DNK molekule prikazanu uz korištenje rendgenske kristalografije. DNK bi mogla biti tvar od koje su građeni geni, tada je čuo. „Potencijalni ključ za otključavanje tajne života bila je ideja koju nikako nisam mogao izbiti iz glave“ – kasnije je napisao. „Više mi se sviđala ideja da postanem poznat nego da se pretvorim u ukočenog akademika koji se nikada nije izložio riziku nove ideje“. Tema potjere za slavom te utrka protiv kemičara Linusa Paulinga oko osvajanja Nobelove nagrade koju bi DNK nesumnjivo odnijela- nije se dopala uglađenom Cricku. On navodi da se o Nobelovoj nagradi nikada nije raspravljalo. „Ja sam na to gledao kao na rješavanje problema“.
Unatoč razlikama u pristupu, Watson i Crick dijelili su zajedničku strast prema DNK. Kada su igrom slučaja završili u istom laboratoriju na Cambridgeu, sprijateljili su se istog trena. Sudbina je spriječila slično prijateljstvo u laboratoriju na King`s College, London, gdje je znanstvenica Rosalind Franklin stvarala do tada najbolje slike DNA koristeći metodu difrakcije rendgenskih zraka. Sa Franlin je na DNK projektu radio Maurice Wilkins. Međusobno se nisu simpatizirali što je dovelo do toga da Wilkins pokaže Watsonu najbolju neobjavljenu sliku koju je Franklin napravila do tada. „Istoga trenutka kada sam vidio sliku, vilica mi je pala do poda“, navodi Watson. Skrivena pretpremijera slike omogućila mu je uvid u neke od ključnih parametara zavojnice.
Franklin je preminula od raka 1958. u dobi od 37 godina. Pošto se nagrada ne dodjeljuje posthumno, Nobela su 1962. osvojili Watson, Crick i Wilkins. Crick je kasnije izjavio da bi Franklin zasigurno dobila nagradu da je poživjela, pošto je upravo ona napravila ključno istraživanje koje je omogućilo otkriće. Franklin je zaslužna i za kritiku rane teorije koju su iznijeli Watson i Crick, natjeravši ih tako da naprave reviziju. Njene bilježnice svjedoče da je i sama radila na pronalasku konačnog rješenja te da je suzila strukturu DNK na „neku vrstu dvostruke zavojnice“. Unatoč tome, Franklin nikada nije koristila ključan alat – veliki 3D model molekula koju su izgradili Watson i Crick. Watson je bio taj koji je složio zadnji dio slagalice. Dok je bio u laboratoriju, razmišljao je kako stvoriti kartonske replike četiri baze za koje danas znamo da čine DNK abecedu: adenin, timin, guanin i citozin ili A,T,G i C.
Watson je shvatio da je„adenin-timin par koji zajedno drže dvije veze vodika identičan po obliku paru guanin-citozin.“ Ovi parovi baza stoga mogu služiti kao prečke zavojitih ljestava DNK. U komplementarnosti između A i T i C i G leži ključ za umnožavanje. U dvostrukoj zavojnici, jedinica genetskog alfabeta nalazi par u komplementarnom GTA. Kada se zavojnica razmotava, komplementarni dijelovi postaju uzorak koji određuje koje će se baze povezivati na njih, što znači da će njegove G, T i A baze prirodno privući one baze koje se nalaze u originalnom dijelu lanca, CAT. Na taj način se gradi nova uzvojnica.
Watsonov „eureka“ trenutak došao je tek na samome kraju. Crick je bio taj koji se nadovezao na teorijski špurijus prijatelja kemičara o prirodnom privlačenju između A i T te C i G baza. Nakon toga, snažno je zastupao scenarij komplementarnosti – ponekad usprkos Watsonovom otporu- kako bi ponudio moguće objašnjenje „Chargaffovog pravila“, činjenice da DNK sadrži podjednake količine adenina i timina te guanina i citozina. Unatoč tome, Watson je bio prvi koji je spoznao ta pravila. Horace Freeland Judson je u knjizi „The Eight Day of Creation“ (osmi dan stvaranja) napisao kako je upravo ta vrsta sinergije bilo ono što je Rosalind Franklin nedostajalo. Radeći u području kojim dominiraju muškarci u vrijeme kada je ženama bio zabranjen pristup fakultetskoj kafeteriji, nije imala nikoga s kim bi se povezala. Nije imala prijateljski nastrojenog kritičara čije bi znanje nadopunjavalo njezine rupe u znanju i obratno.
Watson i Clark bili su tipično britanski rezervirani dok su pisali o svojem pronalasku za časopis Nature. Suhoparni opis DNK strukture upotpunili su zaključkom: „Nije nam promaklo da specifično povezivanje baza koja smo pretpostavili implicira postojanje mehanizma za umnožavanja genetskog materijala“. Potpis autora na kraju rada, Watson i Clark ili Clark i Watson, odlučen je bacanjem novčića.
Dvostruka zavojnica – knjiga i molekula – nisu učinili mnogo kako bi usporili eroziju nevinosti 20-og stoljeća. Watsonova knjiga prikazala je istraživače kao zlobne suparnike – kao ljude, što je ponovno dovelo do izjednačavanja znanstvenika sa božanstvom i uvelo cinizam u znanstvene tekstove. Jednom otkrivena, DNK je ostavila malo prostora za onozemaljsko, vitalistički pogled na život koji je djelovao utješno na veliki broj ljudi. Crick, deklarirani agnostik, s posebnim je užitkom radio na uništenju vitalizma, predvodeći desetljećima rad na objašnjenju kako točno DNK gradi organizme prije nego li je prešao na istraživanje mozga na Salk Institute for Biological Studies u LaJolla, Kalifornija.
Watson je prešao iz čiste znanosti u administraciju. Kao direktor laboratorija za molekularnu biologiju u Cold Springs Harbor, New York, Watson se pretvorio u znanstvenu velesilu. Radio je i kao voditelj projekta ljudskoga genoma ( Human Genome Project), čime je na sebe preuzeo najveći dio etičkih polemika koje je i pokrenuo zajedno sa Crickom nekoliko desetljeća ranije. Kako se i danas pojavljuju novi praktični i filozofski problemi vezani za otkriće dvostruke zavojnice, tako će se nastaviti razvijati i postojeća politička, religijska i filozofska pitanja vezana za tu temu. Ali jedna istina će ostati trajna, univerzalna i nepromjenjiva. Ona proizlazi jednakom jasnoćom neovisno promatrate li DNK molekulu ili način na koji se došlo do otkrića. Tajna života je u komplementarnosti.
