Imate li neku određenu hranu koja vas teleportira u vaše djetinjstvo? Ne brinite, niste jedini. Istraživanja pokazuju da su uspomene potaknute mirisom neurološki potpuno drugačije i življe od bilo kojih drugih uspomena (auditivnih ili vizualnih). Postoji znanstveni razlog zašto je to tako.
Jeste li ikad iskusili nostalgiju koju je u vama potaknula neka hrana? Poznat vam je osjećaj – u jednom trenutku žvačete pitu od jabuka, puricu s mlincima ili kuhanu šunku, a već u drugom trenutku teleportirani ste u sve one Božiće i Uskrse svojeg djetinjstva, te se u vama budi čežnja za tim jednostavnijim vremenima.
Takva „nostalgična” hrana za mene je juneći gulaš koji je moja prabaka posluživala na stolu pod stablom murve. Tada sam mogla hodati bosa po kamenju i ležati na travi i promatrati jasno, plavo nebo, učiti kako zakopčati gumbe na prabakinoj vesti dok ona priča priče. Ili pečenci (pečeni kukuruz) koji je pekla moja „ulična škvadra” poslije cjelodnevne igre. To su jedne od najljepših uspomena iz mog ranog djetinjstva i dan-danas kad osjetim miris junećeg gulaša ili pečenaca ispunim se sjetom.
Video u nastavku objašnjava znanost iza tog moćnog fenomena i dokazuje da nije sve u našim želucima, već da određeni mirisi zapravo imaju moć odvući nas dublje nego inače u uspomenu te da izazivaju osjećaje koji su dugo bili pokopani u nama.
Taj fenomen poznat je pod imenom Proustov fenomen, a ime je dobio po slavnom francuskom piscu i filozofu Marcelu Proustu, čija saga „U potrazi za izgubljenim vremenom” i počinje s takvim „vremenskim putovanjem” koje je u njemu potaknuo kolačić Madeleine umočen u čaj.
Znanost tek sad otkriva neke od razloga zašto je to iskustvo tako snažno. Zanimljivo, istraživanja pokazuju da su uspomene potaknute mirisom drugačije od onih potaknutih zvukom ili slikom, te da obično dolaze iz ranijih godina našeg života – najčešće iz našeg prvog desetljeća. S druge strane, uspomene povezane s određenim riječima ili slikama vežu se na sljedeća dva desetljeća naših života – dvadesete i tridesete.
Istraživači su koristili i magnetsku rezonancu kako bi proučili što se dogodi u mozgu kad miris hrane potakne uspomenu, u usporedbi s uspomenom koju je potakla riječ ili slika. Zaključili su da miris stimulira hipokampus i amigdalu, regije koje su ključne za uspomene i emocije. Mirisi također uzrokuju pojačanu emocionalnu reakciju.
To se događa jer je hrana vrlo bitna za naše preživljavanje, te je mozgu prioritet stvaranje uspomena o hrani. Također, uspomena na hranu najčešće je popraćena osjećajem sreće ili uzbuđenja.
No, iako je ovo sve pozitivno, taj fenomen može biti uzrokom negativnog, kompliciranog odnosa prema hrani, s obzirom da istraživanja pokazuju da je jedenje puno više od punjenja želuca. Za mnoge od nas to je put u prošlost, što je važnije od racionalne činjenice da smo vjerojatno previše pojeli.
U videu možete vidjeti više o tome kako naše uspomene i emocije određuju što jedemo i zašto nas baš slatkiši „bacaju” u prošlost.
Izvor: BrainCraft
