Novac nema nikakvu inherentnu vrijednost. To su jednostavno komadi papira ili brojke u knjizi. Automobil ima vrijednost jer nam pomaže da dođemo na mjesto na koje želimo doći. Voda ima vrijednost jer nam je od koristi – ne pijemo li dovoljno vode dovodimo svoj organizam u opasnost. Osim ako uživate gledajući slike poginulih narodnih junaka na njemu, novac nema veću korist nego bilo koji drugi komad papira.
Stvari prije nisu bile ovakve. U prošlosti je novac bio u obliku kovanica, uglavnom napravljenih od plemenitih metala kao što su zlato i srebro. Vrijednost novca se grubo temeljila na vrijednosti metala od kojeg su kovanice izrađene, budući da su ljudi kovanice uvijek mogli rastaliti te metal upotrijebiti u druge svrhe. Do prije nekoliko desetljeća papirnati novac u različitim državama temeljio se na zlatu ili srebru kao standardu, ili nekoj njihovoj kombinaciji. To je značilo da možete donijeti papirnati novac vlasti, koja bi ga razmijenila za zlato ili srebro, ovisno o tečaju postavljenom od strane vlade. Zlatni standard trajao je do 1971. godine kada je predsjednik Nixon najavio da Sjedinjene Američke Države više neće mijenjati dolare za zlato. Ovo je okončalo sustav iz Bretton Woodsa. Sada je u SAD-u na snazi sustav fiducijarnog novca (lat. fiducija = povjerenje), koji nije vezan za nijednu drugu robu. Tako da komadi papira u našim džepovima nisu ništa drugo nego komadi papira.
Zašto novčanica od pet dolara ima vrijednost, a neki drugi komadi papira nemaju? Jednostavno je – novac je dobro ograničenih količina, a zahtjevi za njim postoje jer ga ljudi žele. Razlog zašto želimo novac je taj što znamo da drugi ljudi žele novac, pa tako možemo dati svoj novac drugima i u zamjenu dobiti određene usluge i dobra. Oni tada mogu iskoristiti taj novac za kupnju roba i usluga koje oni žele. Roba i usluge su ono što je u konačnici bitno u ekonomiji, a novac je način koji omogućava ljudima da daju njima manje poželjnu robu i usluge te dobiju one koje su im poželjnije. Ljudi prodaju svoj rad kako bi stekli novac za kupnju robe i usluga u budućnosti. Ako vjerujemo da će novac imati vrijednost u budućnosti, radit ćemo kako bismo ga zaradili.
Naš novčani sustav djeluje po zajedničkom skupu vjerovanja – dok god dovoljan broj nas vjeruje u buduću vrijednost novca, sustav će funkcionirati. Što bi nas moglo natjerati da prestanemo vjerovati u to? Malo je vjerojatno da će novac u skoroj budućnosti biti zamijenjen, zato što su neučinkovitosti dvojne podudarnosti zahtijevanja dobro poznate. Ako će jedna valuta biti zamijenjena drugom, postojat će rok u kojem se stara valuta može zamijeniti novom. To se dogodilo u Europi kada su se države prebacile na euro. Tako da naše valute neće nestati.
Zbog čega bismo još mogli pomisliti da naš novac neće biti vrijedan drugima u budućnosti? Pa, što ako bismo rekli da naš novac možda neće biti ni približno vrijedan u budućnosti kao što je danas? Inflacija valute je nešto što kod ljudi izaziva želju da se riješe svog novca što je prije moguće. Inflacija (i razuman način na koji ljudi reagiraju na nju) predstavlja veliku opasnost za ekonomiju. Ljudi neće prihvaćati profitabilne ponude koje uključuju plaćanje u budućnosti jer ne mogu biti sigurni u to kolika će vrijednost novca biti kada budu plaćeni. Zbog toga poslovna aktivnost naglo opada. Inflacija uzrokuje sve vrste drugih neučinkovitosti, od mijenjanja cijena u kafićima svakim nekoliko minuta, do toga da jedna domaćica gura pune tačke novca u pekaru kako bi kupila štrucu kruha. Vjerovanje u novac i stalna vrijednost valute nisu neškodljive stvari. Ako građani izgube povjerenje u zalihe novca i posumnjaju da će novac vrijediti manje u budućnosti, ekonomska će aktivnost stati.
Novac je dobro, pa je kao takav podvrgnut zakonima ponude i potražnje. Vrijednost svakog dobra određena je njegovom ponudom i potražnjom te ponudom i potražnjom drugih roba u ekonomiji. Cijena svake robe je iznos novca potreban da bi se ta roba dobila. Inflacija se pojavljuje kada se cijene robe povećaju – drugim riječima, kada novac dobije manju vrijednost u odnosu na druge robe. Do ovoga može doći kada se:
– poveća ponuda novca
– smanji ponuda drugih roba
– smanji potražnja za novcem
– poveća potražnja za drugim robama.
Ključni uzrok inflacije je povećanje zaliha novca. Do inflacije može doći i iz drugih razloga. Ako neka prirodna katastrofa uništi trgovine, ali banke ostanu netaknute, očekivano bismo odmah vidjeli rast cijena, budući da je u tom slučaju roba rjeđa od novca. Takve vrste situacija su rijetke. Glavnim dijelom do inflacije dolazi kada zalihe novca rastu brže nego ponuda ostalih roba i usluga.
U zaključku, novac ima vrijednost zbog toga što ljudi vjeruju da će biti u mogućnosti razmijeniti svoj novac u zamjenu za robu i usluge u budućnosti. Ovo uvjerenje će trajati toliko dugo dok se ljudi ne boje buduće inflacije. Kako bi se izbjegla inflacija, vlada mora osigurati da se ponuda novca ne povećava prebrzo.
Izvor: Economics.About
