Svi odugovlače. Bilo da su to potpuno nevažne internetske stranice dok pokušavate napisati esej ili humoristična serija na televiziji baš kad morate učiti. Vjerojatno sto se svi našli u takvoj situaciji, gdje odugovlačite s obavljanjem važnih stvari jer Vam pažnju odvlače one manje bitne. Ili prvo izvršavate one zanimljivije i ugodnije zadatke, a zahtjevnije i dosadnije (premda i važnije) ostavljate za kraj. To je definicija odugovlačenja (eng. procrastination).
Svi imamo važne vremenske rokove koje moramo ispuniti, bilo u obliku ispita za koje učimo ili manje zadatke poput razvrstavanja računa i vođenje psa k veterinaru na cijepljenje. No, što je rok bliže, svakodnevni zadaci postaju sve privlačniji – pogotovo akcije čišćenje, stana, auta ili uredskog mjesta umjesto da se fokusiramo na zadatak čiji se vremenski rok bliži kraju. Kronično odugovlačenje dovodi do veće produktivnosti, ali i utječe na mozak jer dolazi do brige i stresa. Kako se rok približava, sve su izraženiji osjećaji frustracije i krivnje zbog nedovoljnog posvećivanja truda i bremena tom zadatku. Pa zašto se ipak odlučujemo na odugovlačenje kad moramo zapeti i odraditi ono što nam je važno?
Kako bismo odugovlačili, moramo imati ocjenu vrijednosti našeg ponašanja. Drugim riječima, moramo biti svjesni da se bavimo kratkoročnim, manje važnim zadacima umjesto da se bavimo onime što nam je puno važnije.
Dio mozga koji kontrolira centar za odlučivanje, koji određuje koje će se ponašanje manifestirati, zove se prefrontalni korteks. Igra vrlo bitnu ulogu pri oblikovanju pozitivne ili negativne predodžbe o nekom zadatku i njegovim ishodima, što znači da mozak odlučuje na one aktivnosti koje su prethodno rezultirale ugodnim osjećajem. To područje mozga bitno je za oblikovanje vrijednosnih sudova isto kao i odluka općenito, iz čega možemo zaključiti da manifestiramo određena ponašanja jer smo naučili da nam ona pružaju dobar osjećaj. Neurotransmiteri u mozgu oblikuju nagradu i stvaraju ugodne osjećaje. Poželjna ponašanja „nagrađuju se“ otpuštanjem dopamina u mozak. Potom zauzvrat dopamin potiče takva ponašanja, tako da nam omogući ugodan osjećaj i poveća šanse da ćemo ta ponašanja ponoviti kako bismo ponovo iskusili ugodu.
Zadaci kojim smo okupirani za vrijeme odugovlačenja su oni koji imaju malu, kratkoročnu i trenutnu vrijednost, u odnosu na važnost zadatka kojeg odgađamo. To je čisti primjer privremenog diskontiranja, preuveličavamo vrijednost ishoda ako se odmah dođe do njega. Ljudskom motivacijom upravlja mogućnost što bržeg dobivanja nagrade. Drugim riječima, što su ishodi nekog zadatka i nagrada dalji u budućnost, to im više smanjujemo vrijednost. To se zove pristranost trenutka i objašnjava zašto radije poduzimamo manje vrijedna ponašanja (provjeravanje Facebook profila, igranje računalnih igara) jer visoko vrijedno ponašanje je dalje u budućnosti, te ga percipiramo manje važni nego što stvarno jest. Kako vrijeme prolazi, vremenski rok sve se više bliži. Vrednovanje dobrog ishoda na ispitu ili obavljanja posla prije roka je isto kao i prije, no veća neposrednost nas tjera da nam postaje sve važnije izvršiti taj zadatak.
Za objašnjenje fenomena odugovlačenja postoji i jedna teorija koja se temelji na osobnosti. Ona kaže da je odugovlačenje oblik traženja uzbuđenja. Ta teorija ukazuje da bi osobe koje odugovlače mogle pripadati posebnom obliku osobnosti – blažem obliku adrenalinskih ovisnika.
Nedovršavanje važnog zadatka do zadnje sekunde prije roka povećava razine stresa u organizmu, no izvršavanje zadatka nakon intenzivnog stresa dovodi do većeg dotoka „nagrade“ – dopamina. Sve ovo podržava teoriju da ljudi bolje funkcioniraju pod pritiskom.
Znači, odugovlačenje bi moglo biti aspekt osobnosti ili nesposobnost da se odupremo silnim aktivnostima čiji ishodi odmah dovode do ugodnih osjećaja i da se posvetimo manje ugodnim, ali važnijim zadacima.
Kako se oduprijeti odugovlačenju?
Postoje mnoge tehnike koje pomažu ljudima da rade efektno i svedu količinu ometajućih čimbenika na minimum. Npr. Pomodoro tehnika rastavlja razdoblje rada na imaginarne 25-minutne dijelove, nakon kojeg se dozvoljava mala nagrada – poput kratke stanke za kavu illi kratke provjere Facebook profila. Nakon toga slijedi 25 minuta posla. Ta tehnika dokazala je produktivnost tokom cijelog dana.
Druga tehnika podrazumijeva određivanje više vremenskih rokova za obavljanje nekog velikog projekta, odnosno rastavljanje projekta na više manjih dijelova koje se brže izvrši i koje nose trenutnu ugodu. Ova tehnika smanjuje šanse za izvršavanje zadatka u zadnji čas. Ta tehnika vrlo se jednostavno može primijeniti – upotrebom rasporeda ili popisa manjih zadataka, te malim nagradama nakon ispunjavanja zadataka.
Uz toliko ometajućih čimbenika na dnevnoj bazi čini se da živimo u raju odugovlačenja. Prihvaćanjem sklonosti ka odugovlačenju, omogućava nam promjenu ponašanja i veću produktivnost.
Izvor: ScienceAlert
