Proteklih nekoliko desetljeća ljubomora je bila promatrana u kontekstu nepoželjnih emocija koje uništavaju svaki odnos i dovode do kraja svake bliske veze. Takvo gledište potkrijepljeno je činjenicama da je ova emocija čest uzrok razvoda, ali i nasilja u intimnim odnosima koje nerijetko dovodi do ubojstva partnera. No, da bismo shvatili procese i mehanizme koji utječu na ljubomoru, potrebno je istražiti samu prirodu i porijeklo te emocije.
Teorija prirodnog odabira Charles Darwina osnova je svih evolucijskih objašnjenja, a u znatnoj mjeri utjecala je i na istraživanja ljubomore. Prirodnim odabirom su se razvile različite psihološke adaptacije koje su olakšavale preživljavanje i reprodukciju u okolini naših predaka. Ljubomora se pojavila upravo kao jedan od mehanizama koji su olakšavali reprodukciju. Naime, ta intenzivna emocija motivira ponašanja čiji je cilj uklanjanje opasnosti od suparnika i sprječavanje napuštanja od strane partnera.
Seksualna i emocionalna nevjera
Međutim, pritisci prirodnog odabira kroz evolucijsku povijest nisu bili jednaki za muškarce i za žene. Nevjera ili napuštanje od strane partnera ima različite posljedice za njihovu uspješnu reprodukciju. Prvo, kod svih 4000 vrsta sisavaca i 257 vrsta primata*, uključujući i ljude, oplodnja se odvija u tijelu ženke. Ta činjenica je uzrok glavnog problema s kojim su se muškarci suočavali – problem sigurnosti očinstva. Sa stajališta muške reproduktivne uspješnosti, ono što bi najviše moglo ugroziti sigurnost očinstva jest seksualna nevjera partnerice. Osim što time gubi mogućnost oplodnje i reprodukcije, muškarac čija je žena bila nevjerna ima i znatno veću vjerojatnost da ulaže resurse u dijete koje ne nosi njegov genetski kod. Budući da takvo roditeljsko ulaganje ima visoku cijenu, prirodnim odabirom je nastao mehanizam kojim bi muškarac mogao izbjeći takve gubitke, a to je povećana osjetljivost na seksualnu nevjeru partnerice. S druge strane, oplodnja unutar žene osigurava sigurnost u majčinstvo. No, to ima svoju cijenu jer žene time ulažu u potomstvo više nego muškarci (ulažu u potomstvo i tijekom intrauterinog razvoja, doje i sl.). Stoga su se ženski preci susretali s jednim drugim adaptivnim problemom, tj. problemom gubitka partnerovih ulaganja u obliku ekonomske i emotivne potpore. Gubitak tih resursa može dovesti do težeg podizanja potomstva jer potomstvo o kojem se muškarac ne ostaje brinuti ima manju šansu za preživljvanjem.
Pod pretpostavkom da će se muškarac brinuti za ženu (i potomstvo) s kojom je ostvario emotivnu vezu, emocionalna povezanost partnera s drugom ženom može biti indikator gubitka resursa. Zbog toga su ženski preci trebali razviti povećanu osjetljivost na znakove emocionalne nevjere.
Pretpostavka o postojanju spolnih razlika u ljubomori potvrđena je u brojnim istraživanjima u kojima je otkriveno da muškarci seksualnu nevjeru smatraju neugodnijom te da bi prije oprostili emocionalnu. Suprotno, žene emocionalnu nevjeru vide kao onu koja bi izazvala veći stupanj ljubomore, dok bi bile spremnije oprostiti seksualnu nevjeru svom partneru. Dodatno, muškarci izjavljuju da bi u slučaju da njihova partnerica otkrije da su bili nevjerni prije zanijekali da su u nevjeru bile uključene i emocije te bi pokušali spasiti postojeću vezu izgovorom da je to bio „samo” spolni odnos. S druge strane, žene više nego muškarci izjavljuju da bi u istoj situaciji pokušale smanjiti vjerojatnost da ih partner napusti izgovorom da nije bilo seksualnog odnosa.
Slični rezultati dobiveni su u različitim ljudskim kulturama, što upućuje na zaključak da je ovakav obrazac zadržavanja partnera uistinu univerzalan te pod utjecajem naslijeđenih mehanizama naših predaka.
Izvor: biologija.com.hr
